Neradnici
Nemam baš nekakvo mišljenje o tipovima koji dolaze do uspjeha bez rada. Ja sam od onih, nema kruha bez motike.
Upravo od tuda sav moj prijezir prema političarima koji dupetima glancaju neradničke stolice od vremena kad su im prve dlake na bradi počeli rasti. Ljudi bez ikakvih praktičnih znanja, sposobni prelijevati iz šupljega u prazno satima, a da ne kažu ništa. Maneken takvih je naravno, Gordan Grlić Radman, čovjek kojega ni Bog ne razumije što želi reći. Bog ne razumije ni Branka Bačića, zbog tijeka misli, a i zbog načina govora i prekrasnog akcenta. Njegov akcentiranje me toliko ponese, da niti ne pokušavam shvatiti o čemu taj brbonja, jerbo lebdim na valovima njegovog akcentiranja, a valovi me nose.
U tri pičke materine.
Nisu mi dragi i o njima loše mislim ni oni nekakvi aktivisti nježnih ruku i glatke kože na dlanovima, koji ništa od teže od žlice u životu podigli nisu, ali su im znucane hlače na koljenima, prostaci jedni, ne od pušenja na cesti kako ste vi pomislili, nego od valjanja po ulicama i čekanja na policiju da ih odnese s njihovog samopromotivnog eventa.
Tu kategoriju čine Sinčić, Pernar i svi oni iz MOŽEMO!. Oduvijek sam smatrao da je od svih njih svakako najpametniji, ali i nekako mi se činilo, najčestitiji Ivan Vilibor Sinčić.
Ostalo je boranija.
Dakle, poslali su Sinčića u Bruxelles. Ja nisam. Tamo je zastupnik u Europarlamentu. Pa se on javlja iz EU Parlamenta.
Vani pada kiša, već je pao mrak a nije počelo ni drugo poluvrijeme tekme Francuska – Poljska, odvojite osam minuta i poslušajte Ivana Vilibora Sinčića.
Saborski zastupnici HDZ-a, plus trgovački zastupnici koji zastupaju manjine, konvertiti (uvijek tu riječ mijenjam s pervertiti) iz Socijaldemokrata, ne trebaju slušati. Jer ako im do mozga dođe, koristi nema.
Jer je njihov džep veći od njihovog mozga.
I više stane u džep nego u glavu.
Radi se o budućnosti. Budućnosti Hrvata kao malog naroda.
A navedene ionako boli kurac za budućnost Hrvatske.
Vi ostali, sit back and relax and listen…
