Film bi mogao postati stvarnost. Opet
Nekada smo imali dobru kinematografiju. Mogao si otići u kino pogledati naš film, ponekad čak i kod švercera pred kinom Zagreb na Cvjetnom placu kupiti kartu, jerbo karata nije bilo, pa kupim kod Remzija veliki škanicl koštica ili kikirikija prženog u ogromnim količinama soli, onda si u pol filma umirao od žeđi, a usne su bile bijele od soli, pa si izgledao kao Al Jolston u Čovjeku s trubom.
Sjećam se, u kinu sam gledao film Hitler iz našeg sokaka, a kasnije jedno desetak puta na televiziji. Ma tko je od vas uopće gledao taj film? A stvarno ga vrijedi pogledati. Da se ne bi bakćali s torrentima i izvodili pizdarije, film možete pogledati, u sasvim solidnoj kvaliteti OVDJE. Film je postavljen na Yotube, snimku s HRT3 stavio nekakav tip koji se zove Vožd Karađorđe, pa ga ne objavljujem na portalu jer mi se ne nateže s odvjetnicima HRT-a kojih vjerojatno ima ko kusih pasa.
Vjerujte mi na riječ, gledanje filma neće biti bačeno vrijeme
Za one koji baš i nisu skloni traćenju vremena na jugo kinematografiju evo o čemu se radi:
Seoska vucibatina i niškoristi Leksi, Volksdeutscher živi u mjestu u kojem relativno skladno žive seljaci u u zajednici s lokalnim Nijemcima. Dolazi rat. Leksi se upisuje u Vermacht (njemačku vojsku). Leksi postaje faktor. Po svom moralnom kodeksu. Leksi postaje govno. Leksi postaje zvijer.
Jednom sam krenuo nešto pričati, a sugovornica mi je rekla, postoje stvari koje ne želim znati.
Shvatio sam nakon dosta vremena da čak i ja koji sam radoznao poput babuna u filmu Oh ta divna stvorenja, da postoje stvari koje i ja ne želim znati.
A jebenica je da si često postavljam isto pitanje, a odgovor ne želim znati.
Sve ovo što se događa ovdje oko nas, na malom prostoru omeđenom Dravom i Jadranskim morem, po mnogim stvarima kod mene izaziva užasavanje. Farizejstvo i dvoličnost. Zloba i jal. Potkradanje najbližih. Potkradanje naroda. Potkradanje države. Laganje gdje god se stigne. A sve se to događa u nekakvim ajmo reć, normalnim okolnostima. Živi se teško, ali još ne tuku. Rata nema. To što se lemaju u Ukrajini jer se tako prohtjelo Putinu, jebi ga, ratovalo se i u Libiji, Iraku, Iranu, Jemenu, Afganistanu i Rusi i Ameri, prije u Vijetnamu, Koreji, Kambodži. Uvijek je negdje rat.
Rat smo imali i mi. Iz rata smo izašli s novim milijarderima. I s državom pripremljenom za uništavanje. Imamo milijardere koji eto, nisu ratni profiteri, nego uspješni poduzetnici, kojima je poduzetnički talent bljesnuo dok su šetali praznim domovima pobjeglih Srba. Inicijali kapital su stekli, dalje je sve bila samo rutina.
Dakle, mi Hrvati, po mom poimanju života, mom shvaćanju morala, imamo trenutaka u povijesti kojih se trebamo stidjeti. A vremenski su smješteni u razdoblje pred osamdesetak godina, kada je srećom vrlo malo broj Hrvata činio ogromna zvjerstva nad ljudima koji su imali drugačiji broj krvnih zrnaca.
Rat je iz njih izvukao najgore. Sva zloća i zloba prokuljala je iz njih s prvim ratnim vjetrovima. Pretvorilo ih u životinje. Pretvorilo ih je u Leksija.
Pa se sada pitam, a odgovor ne želim znati, jer ga se bojim.
Koliko ljudi među nama, tko od nas, tko od onih koje gledam na televiziji, tko od onih koje poznajem, s kojima pijem kavu, slavim rođendane, idem na skijanje i li jedrenje, tko bi se u nekom trenutku kad se Zlo spusti na ovaj dio Zemlje pretvorio u doktora Mengelea, u Adolfa Eichmanna, Maksa Luburića, Milivoja Ašnera i desetine, stotine zločinaca kojima se eto ukazala šansa da pred zapanjene oči čovječanstva istresu svu tu svoju zloču?
Koji od naših političara bi toplim i mekim ručicama sabrano i pedantno potpisivao liste, beskrajne liste ljudi koje se vode? Vode se da bi nestali.
Strah me. Strah me mog instinkta, jer premda odgovor ne želim znati, svakog dana sve više otkrivam one koji bi to bili u stanju napraviti.
