Hrvati su nesvrstani narod. Ne petljaju se u tuđe poslove, a niti u svoje!

Edo Murtić.
Treba li reći išta više. Hrvatski slikar, jedan od najvećih.
Genije i intelektualac..
Sjetio sam ga se ovih dana, a onda sam čudnom koincidencijom naletio na njegovu izreku koja govori sve.
Zašto Hrvati šute iako su opljačkani u pretvorbi?
Zašto šute kada pravosuđe ima 365 dana godišnje slobodnih?
Zašto šute kada im se političari bezobrazno cerekaju u lice i razotkrivaju lice naroda, pokazujući tko su?
Zašto šute kada ime s tumači da je zdravstvo dobro, iako ništa ne funkcionira?
Zašto šute kada se kupuju sumnjivi krivi avioni?
Zašto šute kada im bestidnik mijenja iskazanu izbornu volju?
Evo kako je to davno opisao Edo Murtić!

Teško je govoriti o hrvatskoj javnosti, pa ću vam zato opet ispričati kako sam je ja doživljavao.
Imao sam četrnaest godina kada je ubijen kralj Aleksandar.
Tada su od Savskog mosta do Dubrave bile tisuće Zagrepčana na ispraćaju svoga kralja. Klečali su uz prugu i plakali, grupa opatica koja je bila do mene ridala je za svojim kraljem.
Došle su Švabe – dočekali smo ih s cvijećem.
Došli su Partizani – Zagreb je bio na nogama, oduševljen.
Umro je Tito – cijeli je Zagreb plakao, stotine tisuća ljudi je pjevalo Za svaku dobru riječ…. I plakalo.
To je ilustracija nas Hrvata!

Da, to smo mi, Hrvati!

Narod bez kičme i ponosa.