Vremena se mijenjaju. Bojim se, svakim danom sve više na gore. Imamo državu tri desetljeća. Našu. Hrvatsku državu. Tridesetak godina dugačak je, mjerljivo jednim ljudskim životom, vremenski period.
Kakvih li je sve slučajeva prodefiliralo političkom scenom. Bilo je tu podosta onih koje i susjedi i poznanici zaobilaze u širokom luku, a ako ih baš ne mogu zaobići, tiho pozdrave gledajući da ih tko ne bi vidio, pa do pametnih, savjesnih, poštenih i radinih. Doduše, takvih bi se moglo na prste obiju ruku nabrojati.
U trideset godina.
Bilo je tu velikih Hrvata, ono, profesionalaca u hrvatstvu, ljudi koji su od hrvatstva živjeli, bogato i luksuzno, njihova profesija, hrvatstvo otvarala im je vrata svih blagajna, naročito onih državnih. Hrvatskih. A Hrvatska, a Hrvatska to smo mi, uzvraćala im je ljubav, na način koji su oni najbolje razumjeli, novcem, nekretninama, povlasticama. Protekom godina stvoren je novi društveni sloj. Hrvati domoljubi. Oni kojima je dopušteno sve. Jer su sami iskazivali svoje domoljublje, svoju ogromnu ljubav prema Hrvatskoj, a mi smo im vjerovali i zasipali ih novcem, davali livade i pašnjake, zgrade i stanove, tvornice.
Siva i bezlična masa koja se cijeli život grbila, u bivšoj mrskoj Jugoslaviji radila, iz plaća izdvajala kako bi država mogla graditi stanove, tvornice, autoput, bolnice, vrtiće škole, potisnuta je. Jer nije voljela Hrvatsku, samo je u njoj gradila tvornice, vrtiće, škole, bolnice. Onda su došli veliki, profesionalni Hrvati. Oni koji vole domovinu iznad svega. Ljubav prema domovini može biti jača od ljubavi prema obitelji. Profesionalni Hrvat svakako više voli Hrvatsku nego rođenu mater.
Likovi na političkoj sceni postali su sve ridikulozniji, isprva su se pojavljivali sporadično, s vremena na vrijeme, da bi se polako sve više uspinjali na društvenoj ljestvici. Postajali su faktor.
A kada si faktor, s tobom se računa. Žena kod mesara dobiva bolje komade mesa, nedotupavni sin postaje odličan učenik, svojta naglo napreduje u državnoj službi, susjedi te dupelizački pozdravljaju. Jer si ti nekakav faktor. Kada se popneš do položaja na kojem te čeka službeni vozač, onda ujutro virkaš kroz zavjesu, a pod prozorom upaljena crna limuzina, izglancana ko pesja jajca, a ti gledaš. I čekaš, nek susjedi vide koliko si uspio u životu, samo zato jer se zoveš Hrvatko.
Kakav si ti Hrvat ako na reveru sakoa nemaš zakačenu Hrvatsku zastavu? Nek svi vide tko ti je omogućio sve na svijetu, premda su u školi profesori vrtjeli glavom pri spomenu tvoga imena. Tko je mogao pomisliti da bi onaj mali kolcaš, koji je dvojke mogao samo sanjati, vječiti ponavljač, postati ministar? A vidi te sada. Ti si ministar. U Republici Hrvatskoj.
Kakvih mi sve ministara nemamo. Šteta je da se nisu rodili pred četrdesetak godina, bili bi danas planetarno popularni, bogati poput krezova. Ma i sada su bogati, naravno, ali promakla im je megapopularnost.
Jer, Grahama Chapmana, Johna Cleesea, Terrya Gilliama, Erica Idle, Terrya Jonesa i Michaela Palina, poznatijih pod imenom Monty Python Flying Circus, bez ikakvih problema bi mogli zamijeniti Gordan Grlić Radman, Tomislav Ćorić, Tomo Medved, Marija Vučković, Mario Banožić, Nina Obuljen Koržinek, Josip Aladrović, a sve njih predvodio bi Andrej Plenković kao spiritus movens te cirkuske družine.
Naravno, to je sada samo trenutna postava Letećeg cirkusa, neki članovi su morali otići, ne radi drugih aranžmana, nego jer su se bavili drugim aranžmanima.
Premda, moj prijatelj Hinko, dok zamišljeno pali cigarillos, kroz gusti dim kaže, Ma zajebi stari, nisu to ti igrači, oni su ti samo Ševa, Jajan, Braco, Tarzan, Anđa, Cezar, Laki i Đovani, Noćna mora je to, dragi moj.
Evo, gledam ministra vanjski poslova. Tog nesretnog Radmana, čovjeka koji strašno voli pričati, a pričati ne zna. Lupeta, krekeće, mlati ko Maxim po diviziji, a da ni Bog otac ne može shvatiti što je taj kreketavac htio reći. Profesionalni Hrvat, koji je Hrvatsku snivao desetljećima boraveći u Zurichu, Mađarskoj, Rumunjskoj. Hrvatsku je snivala cijela njegova obitelj, ne samo on. Snivali su Hrvatsku bogatih ljudi. Doduše, nisu se svi obogatili, ali oni jesu.
TEKST SE NASTAVLJA NAKON VEZANOG ČLANKA
Članak iz BORBE o heroju socijalističkog rada i savjesnom komunistu
Konačno mu se posrećilo, pa je lijepo, razgovjetno i jasno rekao: Putin je ratni zločinac; Hrvatska bi znala uzvratiti na ostvarivanje ruskih prijetnji. Izrekao je kratko i jasno, za divno čudo, razumljivo. Razumjeli su svi, čak i Rusi.
U svakoj prilici naši političari ističu da je Ukrajina podržavala Hrvatsku u Domovinskom ratu.
Sad kada se podigla dževa, kada su Rusi predali protestnu notu, to kreketalo se vratilo starom izričaju. Pa krekeće kao i obično budalaštine koje uhvatit za bilo koji kraj ne možeš. Inače, sličnu izjavu dao je i Joe Biden, školski kolega Jože Manolića, trenutačno predsjednik esadea. Pa su skočili činovnici da popeglaju štetu nastali klepetanjem ishlapjelog starca. Kod nas ništa. Nitko reagirao nije. Možda zato jer Grlić Radman nije starac?
Priznam, ja u njegovoj izjavi nisam razumio baš onaj dio kako bi hrvatska znala uzvratiti Rusima, ali sve se mislim da bi se moglo desiti da bi u slučaju rata, onog atomskog, Hrvatska mogla na Rusiju baciti desetak naših, hrvatskih ministara, koji su svakako razorniji od bilo koje proizvedene atomske bombe. Čega se oni prime sve se razori i uništi, a posljedice njihovog djelovanja dugotrajnije su od vremena poluraspada urana. Oni su potpuni raspad. Svega. Život iza njih nemoguć je desecima godina, stotinama godina.
Sve sjebu.
