Osvanuo je vruć kolovoški dan.

Posljednje pripreme za veliki mimohod Hrvatske vojske privode se kraju.

Ulice očišćene, ozarena lica Slavonaca, Ličana i Dalmatinaca koji su jutros rano stigli autobusima u Zagreb, umjesto da su se otputili u daleku Irsku.

Došli su gledati veliku paradu pobjedničke Hrvatske vojske.

Svjetina se nagurala pred Lisinski, što bliže glavnoj pozornici na kojoj sjede uzvanici.

Mimohod je otpočeo, himna odsvirana.

U svježe ispeglanoj uniformi drek boje, stoji ministar Krstičević, ozarena lica. Sve se od dragosti propinje na prste, ne bili izgledao veći.

Ugodni, domoljubni glas Branka Uvodića iz zvučnika pompozno najavljuje prolazak pješačke pukovnije.

Tišina i muk.

Krstičević stoji savršeno mirno, u domoljubnom zanosu salutira, onako kako su ga naučili na Juez Armivor Koliđ.

Svjetina se nagurala do samog ruba ceste, ne bi li bolje vidjela.

Cesta kojom su do maloprije tutnjali tenkovi, na opće oduševljenje Bandićevih kumova koji će sutra morati iznova asfaltirati gradske ulice uništene gusjenicama, prazna je.

A Krstičević salutira. Ne popušta majci, ni sekundu.

Sve ga je milina vidit kako stoji ukočeno na prstima, poput Maje Pliseckaje, dok mu ruka dodiruje sljepoočnicu.

Gromki i domoljubno odriješiti  glas Branka Uvodića iz zvučnika najavljuje Dragi Hrvati, upravo gledate svečani mimohod 153. pješačke pukovnije, poznatije pod nazivom Nevidljiva pukovnija.

Nevidljivu pukovniju čini tri tisuće vojnika, koji sada prolaze kraj vas!

Pozdravite ove nevidljive vojnike  gromkim pljeskom!

Ozareni Slavnonci i Dalmatinci, a svakako ne treba izostaviti ni Ličane, u domoljubnom zanosu i deliriju plješću.

Oduševljeni su defileom nevidljive pukovnije. Kako li ga lijepo stupaju, ko jedan.

A nije ih za vidit!

Pokušavaju pogledom dohvatiti makar jednoga vojnika, ali ne ide, đava ga odnija.

Ma kako su to napravili, prolaze kraj nas, a mi ih ne vidimo? Kao zrak su, vidim kroz njih, čudom se snebiva Joso Muljakić, šef HDZ-a iz Donjeg Ogorja, gurkajući u rebra Juru Rafaela Pavelića, domoljuba i velikog adezeovca iz Brnaza, nutkajući ga bocom domoljubnog Zrinskog.

Na to Jozo iz Velike Kopanice: Ma neka svaki košta milion dolara, nije malo, ovo se isplati vidjeti. Tri tisuće vojnika prolaze kraj nas, tri milijarde dolara, a ja ih ne vidim. Ma svaka čast našem Krstičeviću, generalu i junaku, ratniku i pobjedniku!! Da mi je neko rekao da to postoji, reko bi mu da laže, da se sam nisam uvjerio u to! E, da nema našeg HDZ-a, nikada mi ne bi imali nevidljive vojnike. Ma puno košta, al, isplati se!

Dok tako prolaze vojnici, nevidljivi svima, opet se javlja uzbuđeni glas Branka Uvodića koji u ekstazi objavljuje niski prelet dvije eskadrile nevidljivih i potpuno bešumnih aviona nad glavama oduševljenih Likota, Dalmatinaca i Slavonaca.

Avioni prelijeću u savršenoj tišini. Jedino se čije cvrkut ptica i zvona sa Katedrale koja zvone u čast defilea nevidljive pukovnije i preleta nevidljivih eskadrila aviona.

Generala Krstičevića.

Jebate, ovo je sve poludilo.

Onaj sa repom oće raditi tvornicu mozgova na Kalniku, a iz esdepea je, što je samo po sebi nonsens, a ovi nam sada uvaljuju nevidljive vojnike.

Nisu vidljivi, ali su skupi.

To je dovoljno!

Ali, davno se toga sjetio Drago Bahun…