Sjedim u kafiću. Prepun je. Na pola ispijena kava. Dopušena, a neugašena cigareta smrdljivo dogorijeva filter. Za stolom do mene pristala žena, sjedi sa sinom, oko 13 – 14 godina. Mali je prepun ideja, još više pitanja. On se ne gasi. Brižna majka drži mobitel u ruci, ne pušta ga. Cijelo vrijeme piše, ponekad joj licem preleti smiješak, oči zažarene, unesena u to što piše. Ne postoji ništa osim mobitela i čarobne igre. Gledam joj prste, piše jednom rukom brže nego ja sa svojih deset prstiju. Lijevom rukom vadi stvari iz torbe, pridiže kavu. Desna tuče po mobitelu cijelo vrijeme. A mali pita, pa onda opet pita. A mama piše li piše. Trajalo je jedan sat. Tužno je to. Nedjelja, sin s majkom, koju vjerojatno ne viđa kroz tjedan previše, niti na jedno pitanje odgovor dobio nije. Jer mama tuče. Vjerojatno piše i u autu. I dok sprema zapršku. Peglati se može lijevom rukom. Sutra će u uredu između dvije poruke kolegama pričati da je vikend provela s obitelji, družili se. Da li je? U što smo se to pretvorili? Kakva će nam biti djeca? Milion pitanja. Nije li i to zlostavljanje djece?
I kako da sada pišem o plinu?
Daleko od zažarene i raspisane majke, nekih dvije i pol tisuće kilometara, general pukovnik Ivan Fjodorović, zadužen da olovke i pribor za pisanje Vladimira Putina budu u savršenom redu, cijelo jutro, iako je nedjelja, pažljivo čisti Mont Blanc nalivpera, a u posebnu kutiju od slonovače odlaže svježe našiljene olovke, sve su B2, jer drug predsjednik voli pisati mekim olovkama. S time nije za zajebavati se, on nered ne trpi. Ako pogriješiš, on te odjebe. Mek na olovci, tvrd na kurcu, kako je jednom nakon ispijene boce votke ispričao svojoj Ženji prije no što se odjeven uvalio u krevet. Još jednom je jutros Ivan Fjodorovič, mastiljarski general pukovnik pobjedničke Crvene armije pregledao blokove s otisnutim grbom predsjednika. Ma sve je pregledao, kao i svaki dan. Ništa ne smije biti neispravno. U utorak će Vladimir Vladimirovič sjesti za stol.
Jer, 15.05. Vladimir Vladimirovič, prezimena Putin, objaviti će urbi et orbi popis kome daje plin, prodaje, ali i popis onih koje ne jebe ni za suhu šljivu.
Olovke spremne, prazni blokovi spremni. Rezačica papira na dohvat ruke. Na stolu popis zemalja, kraj svake zemlje dvije brojke, potrošnja plina, potrošnja nafte. Do toga rukom napisana bilješka o svakoj državi. U šumećoj tišini sjediti će Vladimir Vladimirovič, pisati, križati, gurati u rezalicu, da bi počeo iznova.
Ponekad progovori na glas, kao da priča pažljivom slušatelju, a tihi nerazumljivi odjek njegovog glasa poput šapta dopire do mastiljarskog general pukovnika Ivana Fjodoroviča koji se smjestio na neudobnoj stolici dvadesetak metara, brižno prateći, što se događa, ako bi slučajno ustrebala njegova intervencija oko puknute špice olovke. Vučji osmijeh na licu Vladimira Vladimiroviča. Napiše riječ, zabaci glavu i progovori Austrija… Pa onaj Nehammer bio je kod mene pred nekoliko dana. Njemu sam obećao da će nesmetano kupovati plin, da ga može plaćati u EUR-ima. Kako je bio sretan. Ali, situacija se malo izmijenila. Pa uzme papir, olovkom žestoko prekriži upisanu brojku. Pa napiše drugu, nervoznim pokretima. -6.000.000 m3 na dan. I velikim slovima napiše Preračunati na godinu. Ko će se zajebavati s kalkulatorom. Za izračun je zadužen general pukovnik Lavrentij Makačenkov. Bolje mu je točno izračunati nego se šuljati ratištem tamo negdje u Ukrajini.
Ah da, kad rješava, odmah na popisu traži Mađarsku. Njegov pajac Orban. Ma kako ne bi molbe tog svog lutka na koncu poslušao. I njemu sve isto. Ali okolnosti su se promijenile, i njemu 6.000.000 m3 dnevno manje.
Otpija gutljaj pušećeg čaja iz samovara. Srče polako. Na interfon diktira general pukovniku Josifu Smislovu,
Odmah mi spoji predsjednika Austrije, a nakon njega predsjednika Mađarske. Ne, ne treba prijevod, s Austrijancem ću razgovarati sam.
Pozdrav gospodine predsjedniče. Oprostite žurim se, evo donio sam odluku, sve ostaje kako smo se dogovorili, ali skidam vam šest miliona kubika dnevno. Radi izmijenjenih odnosa. Ali, mislim da vaši građani i vaša industrija to i neće osjetiti. Ne, ne, nikako ne može. Mora biti skinuto. Pa snađite se. Evo, recimo, posve slučajno znam da je vaš dnevni izvoz u Hrvatsku 6.000.000 m3. Pa da, Austrija neće imati posljedice. Odlično. Želim vam ugodan dan.
Na vlas isti razgovor vođen je i s Orbanom, samo što izgleda da Orban uopće nije pitao može li se to nekako ipak izbjeći. Stari konjski trgovac odmah je shvatio i znao gdje će skinuti tih 6.000.000 m3. Onim glupim i antipatičnim Hrvatima koji mu se guraju ko gaće u guzicu.
Odmah po završetku razgovora, nazvao je Orban prijatelja Andraša u Hrvatsku. Naravno, ne govori ništa o razgovoru s Putinom. Pa nakon dvije uvodne rečenice ispali Imamo 5.000.000 tona graha, prvoklasnoga, povoljno. Po dva eura kilo. Ajd reci onoj svojoj maloj iz poljoprivrede da ga kupi. Ma bravo. Znao sam da ćeš me poslušati. Dogovoreno. Pozz. I poklapa slušalicu. Desetak minuta kasnije, zvoni telefon. Reci Andraš, prijatelju dragi. Kako što će ti grah? Pa prodajte ga ljudima. Kako što će im? Pa nek jedu. Grah je zdrav, izaziva vjetrove. Prdenje, Pa možete imati grijanje na prdenje. Nasmije se i poklopi slušalicu.
I vuk sit i ovce na broju.
Vuci su siti, a ovce, a nek budu sretne što su žive.