Vrša
Gusta, masna i vrela noć je prošla. Ništa se spektakularno desilo nije odlaskom te noći. Vrelinu noći zamijenio je pakao dana. Titravi zrak lijeno se vuče selom, gdje koji breketavi auto razbija tišinu. I zvona, naravno.
Zvoni u malome mistu na obali mora Jadranskoga jače i više nego li u Vatikanu. Davno je bilo kad sam posjetiteljima koji su kao slučajno, u prolazu, svraćali baš u vrijeme ručka, ozarena lica tumačio kako je misto jako ponosno na svoja zvona, koja se čuju neizmjerno daleko. A moja kuća je udaljena samo pedesetak metara. Pa uživam u punini zvuka. I pričao sam im kako su za vrijeme rata Talijanci odnijeli zvona i postavili ih na neku crkvu u Rimu. Pa ih je Tito vratio.
Što se mene tiče, mogo ih je tamo i ostavit.
A gosti dolaze sve rjeđe. Nekako mi se čini da je to nekako baš nakon moje izjave Svinje ne uzgajam, pršute ne proizvodim, ribu ne lovim.
Pa sam postao manje popularan i neprikladan za nenadane posjete prolaznika i njihovih obitelji upravo u vrijeme ručka.
Vrša je bačena. Sinjali zapamćeni. Kad se poklopi kampanel i oblak, tu je… pic.twitter.com/xWCsE1HZKJ
— Spectator (@SpectatorHR) July 16, 2023
Zvona
Zvona su tukla stoljećima, desetljećima. Obilježila su odlaske mojih baka i mojih djedova. I mojih roditelja. I moje će, kad dođe vrijeme. Zvona su tukla i jutros, dok sam skakao u čamac, noseći nekakvom plahtom prekriveni ogromni zavežljaj. Skoro pa neprimjetno. Tko bi uopće obraćao pažnju na tipa koji drži u rukama zavežljaj veličine omanjeg pijanina i skače s njime u čamac?
Cijela akcija pripremana je pomno, osvrtao sam se da me slučajno ne vidi moj susjed, tip koji je po profesiji dizač vrši, tuđih. Dvije si mi već digao. E pička ti materina, ovu nećeš. Umotao sam je u plahtu.
Valjda me nije vidio, vrša se eno toča u pišalinski toplom moru. Sinjali su zapamćeni, ako pamet ishlapi od ove vrućine, postoji GPS položaj. I fotografije s geolokacijom.
I to je to. Sada preostaje samo šuljanje do vrše. Vjerojatno bezuspješno, ali bar imam što raditi.
Ja se ispričavam
Evo čitam na portalima da se ovih vrelih dana ispričao čovjek. Lijepo je kad se ljudi ispričaju nakon što naprave grešku. Pristojno, baš kako me učila majka. Gurneš laktom u tramvaju neku staricu, pogledaš je i ispričaš se. Jerbo nisi htio.
Ili. Voziš se moćnim autom, drkaš po mobitelu, i punom brzinom opizdiš u auto koji stoji na kraju kolone na putu prema Jadranu. A on se zabije u auto prije njega, a ovaj u auto prije njega, Auto prije njega zabije se u auto prije. Da sad ne sitničarim, skršio si sedam osam automobila iz kojih su poispadale putne torbe, rasuli se paradajzi kupljeni na Zelenoj tržnici u Zagrebu, češki krumpiri razbacani po cesti. Dvije babe govore da ih boli vrat, nastala je kolona od desetak kilometara, javljaju o sudaru na autocesti A1 na radiju.
Cvrčci živčano cvrče dok, putnici iz kolone koju si ti napravio pišući poruku nekakvoj fufi, pišaju uz ogradu autoputa. I svi se sjate oko tebe. Gledaju te. Jebu ti oca i majku.
A ti važno digneš ruke u zrak i mašeš njima, kao da želiš da se utišaju. Pa se umore od deranja i ti se onda značajno nakašlješ i kažeš.
Evo ljudi, pogriješio sam. Ispričavam se.
Kako je to lijepo. Ozarena lica vlasnika automobila bez prvog, a Boga mi i zadnjeg kraja koji eno stoji u travi kraj ceste, dok su paradajzi i krumpiri porazbacani okolo. Ma nema veze što si im sjebao ljetovanje, a možda i jesen.
Glavno da ste se vi ispričali gospodine
Par Čeha koji je ostao na cesti kraj svog razbijenog automobila, iz njega rasutih mesnih konzervi, krumpira što ga ima svagdje na cesti, gospođa Liduška i pan Vladimir u čudu gledaju, onda im neka žena gledajući u Google prevoditelj progovori: Pán se omluvil.
Nasmiju se radosno i oni. Gospodin se ispričao. I to je to. Više ništa ne treba.
Stvar je riješena. I nikome ništa.
Ispričaš se i idemo dalje.
Ispričao se i Dekan
Ispričao se dekan Ekonomskog fakulteta u Osijeku Boris Crnković, svekolikoj javnosti zbog doktorata HDZ-ovog Vice Mihanovića.
Institucija koja bi trebala proizvoditi vrhunske intelektualce, proizvela je eto dotura Vicu. Koji je na doktorski studij putovao kombijem prepunim Splićana, ne bi li doktorirao pomorstvo u Osijeku. A Osijek je već po svom geografskom položaju, vrlo važno pomorsko središte, toliko važno da su čak i Splićani HDZ provenijencije, odlazili učiti o buri i jugu u daleko Osijek, smješten na dnu Panonskog mora.
Zbog konvoja kombija prepunih Splića željnih doktorata, nije se ispričao. Samo radi Vicka.
Kaže gospodin Dekan, da su taj zloglasni studij stavili u stanje mirovanja. Nisu ga zatvorili. Nisu ga potaracali da se monstrum ne pojavi više nikada. Nego su ga stavili u mirovanje. Pa kad prođe dževa i škerac oko svega toga, studij će se uznemiriti, pa će konvoji krenuti iznova. Prepunih Mandrila željnih doktorata.
Kaže gospodin Dekan Poduzeli smo sve što je u našoj moći da se to raščisti.
Akademskim rječnikom bih to prokomentirao:
[important]
Poduzeli ste kurac, gospodine Dekane. Poduzeli ste sve da se sramota, jad i tuga produbi. Do neslućenih dubina. Prepisan uradak na nivou rada lošijeg učenika sedmog ce osnovne škole Mato Lovrak u Novoj Gradiški, dječaka koji nikad mora vidio nije, a koji je Vaše sveučilište priznalo kao doktorsku disertaciju, nakon što je pukla bruka, dali ste na doradu.
[/important]
Doktorska disertacija, nakon obrane pred nekakvim povjerenstvom, dana na doradu?
Umjesto da ste je primili, ubacili u rezalicu i rekli doturu Vici, Jebi se Vice, ti više nisi dotur. Poništeno.
A vi to niste učinili.
Kaže gospodin Dekan S obzirom na sve što se dogodilo, mentor je prošao stegovni postupak, ostali članovi Povjerenstva su već u mirovini, pa i ta činjenica govori da je to daleka prošlost
Malo kurac, gospodine Dekane. Uvidom u službenu stranicu EFOS-a vidljivo je da je mentorica i dalje u stalnom radnom odnosu i da je i dalje redovita profesorica u trajnom zvanju. Ujeo vuk magare gospodine Dekane.
Kao što je povjerenstvo koje je uopće dopustilo da se takva umoserina proglasi uspješnom doktorskom disertacijom, pljunulo na trud i muku onih koji su pošteno studirali, mučili se, odricali, učili, tako je na njihov trud i muku pljunulo i Povjerenstvo o znanstvenoj procjeni doktorske disertacije dr. sc. Vice Mihanovića, zaključkom da je njegov doktorski rad korektan, ali će ga ipak morati značajno doraditi.
Niti je korektan, a odluka povjerenstva je nezapamćena svinjarija.
I Vi gospodine Dekane, sve te svinjarije pokrivate nekakvom nemuštom isprikom, olako danom, sračunatom na umanjenje ogromne i trajne štete koja je nanesena Vašem Sveučilištu. I svim onima koji su pošteno učili i trudili se.
Jer, kako se kaže, papir sve podnese, a more sve progura.
Upravo u skladu s naukom sveučilišta koje štanca ovakve kadrove.
