Jutro na moru – vrša

Starac i more

Tišina. Mir. Sjedim u čamcu, rano je jutro. Sjenke sela padaju u more. A more mirno ko ulje. Gledam, grehota je razbijati tu tišinu,...

Pretplatite se na Newsletter

Primajte najnovije članke u svoj pretinac elektronske pošte

Danas opet aktualno: Hrvatska, zemlja s dva stara pozdrava – Za dom spremni i Prst u prkno!

  Vječna je tema razgovora i prijepora razgovor o iskrivljenoj prošlosti. A takvi ljudi ni nemaju budućnosti. Danas se opet aktualizrala diskusija o ZDS. Pa...

Miroslav Škoro postao je pripadnik Kninske bojne, hoće li dobiti čin i spomenicu?

Postoje stvari koje me raznjupaju. Popizdim da se sav tresem. Obično se mogu svrstat u dvije riječi. Pokvarenost i zatucanost. Naravno u kombinaciji. Priznam, uistinu nisam sreo u zadnjih...

Dragi političari, bilo bi lijepo kada bismo mi mogli poentirati nad smrću nekoga od vaših bližnjih. Da smo egal!

Javlja mi se SMS-om čitatelj Milijan B. iz Zaboka, da je danas, prolazeći preko Trga žrtava fašizma u Zagrebu, u fontani ugledao crnog labuda...

Ima li veće divote od mira mora, uljane površine što se ljeska na jutarnjem suncu, dima dobre cigarete. Kad bi vrijeme stalo. Kad bi sve bilo mirno kao more. Da se ne miče. Zauvijek.

Jutro je vruće. Vreli zrak od ranog jutra obavija tijelo, struji uz njega, kao da nikada neće stati. Lagani potez, motor se pali. Radi skoro nečujno, dodir tankog  mlaza vode što hladi motor, piša u more, skoro da je to jedini zvuk. Lagano dodajem gas, čamac se lijeno udaljava od obale. Djevičanski mir mora. Veličanstvena ljepota sunčanih zraka što blješte površinom.

More kao da spava, poput gustog težačkog ulja nekad davno u kamenici moga dida. Sjećam se, bio sam mali, znao sam sjesti na kameni pod didove konobe, podignuti poklopac s kamenice i gledati ulje. Kako se mutno presijava u polumraku konobe, dok se opojni miris ulja širio konobom.

Brod klizi, polako, ne dajem gas, da ne razbijam mir i tišinu. Samo šum valova, mlaz što piški u more, prigušeni zvuk motora.

Mjesto polako ostaje iza mene. Sitni valići, mureta, razbijaju blještavo ogledalo. Samo na trenutak, opet će se smiriti.

Pratim sinjale, orijentire koji me vode do vrše. Brod je čist, opran, konopi složeni, veliko sidro spremljeno ispod prove, samo dva vesla i dva plastična sića, kao znak mog nepopravljivog optimizma, ako se koja riba baš zabuni i uleti u vršu. Na po vale gasim motor. Brod tiho i polako klizi, pa se zaustavlja.

Miruje. Ja lijeno sjedim. Sunce već sada žeže, bijela široka košulja, kao da je od gaze, rosi  se znojem. Crni facolić na mede na glavi, skidam ga, umačem u more, pa vežem. Kakva milina. Voda što kaplje po leđima, po prsima, da bi se u taj čas košulja osušila. Palim cigaretu, otpuhujem dim, razmišljam, postoji li veće divote od ovoga?

Ima li veće divote od mira mora, uljane površine što se ljeska na jutarnjem suncu, dima dobre cigarete. Kad bi vrijeme stalo. Kad bi sve bilo mirno kao more. Da se ne miče. Zauvijek.

Gasim cigaretu, opet lagani dodir motora, pali tiho. Došao sam do vrše. Osjećam tihi i mirni trijumf. Nije ukradena, nije izgubljena. Sinjale sam dobro uzeo i zapamtio. I došao na vrh nje. Bez da sam palio GPS. Maleni drkmarić, tanašno sidro spušteno u more, hvata vršu od prve.

Pročitajte i ovo:
Goran

Osjetim njenu težinu. Tu je, ispod mene.

Ne dižem je. Vežem konopac drkmarića o sovu za veslo, zavalim se i gledam na pučinu. Ne žuri mi se. Uživam u veličanstvenoj čaroliji prirode. Miru, tišini, ranom pjevu cvrčaka na nedalekoj obali. Prigušenom zvonu crkve koje obilježava da je šest i po.

Nova cigareta, brod se ljulja lijeno od mog pomicanja. Pa staje. Polako povlačim dim, pazim da ne činim nagle poteze da ne remetim mir mora.

Podižem vršu, razmočeni kruh, jedan maleni račić koji je ušao u nju. Riba nema. Jer je ušao rak. Vadim razmočeni kruh, stavljam novi. Izvadio sam raka nježno, pazio da mu ne povrijedim krhke nožice i spustio u more.

Spuštam vršu, dvadesetak metara dalje od dosadašnje pošte. Pamtim sinjale.  Ne palim motor. Ma još ću jednu. Palim cigaretu, iz ruksaka vadim pljosku, dobra Mirčijeva šljiva, Ranger. Potežem gutljaj. Pa još jedan. Za njega. Kojeg više nema, a opet je tu. Kao da ga čujem kako govori tiho. Je, pa ti uopće ne loviš ribe. Ti ih hraniš. I uživaš u moru.

Oduvijek me znao pročitati od prve.

 

Prdekavi zvuci motorčića dopiru iz mista. Mjesto se budi. Isplovljavaju gliseri.

Ubijaju čaroliju. Do novog jutra.

Bakalar iz slavonske ravni podučava nas Ustavu

Telefon je dugo zvonio. Konačno sam se javio. Ona je. Tata bok, u gužvi sam, samo da ti kažem, dolazim u Zagreb u nedjelju....

Nigerijski princ u Požeško slavonskoj županiji

Kompjutor je diskretno napravio Bip, tihi prigušen ton pažljivo odabran sa svrhom da diskretno obavijesti, a da ne bude preglasan, pa da ne probudi...

Mumija

Pred nekoliko dana  radnici i inženjeri zaposleni na obnovi zgrade Sabora nemalo su bili iznenađeni otkrićem na gradilištu. Glasan uzvik nepalskog radnika Ramesa Shrestha...

Kentauri

U astronomiji je poznat pojam tijela koja ne ostaju trajno u istom orbitalnom prstenu, već njihova putanja značajno varira tijekom vremena zbog gravitacijskih utjecaja...

Na portalu

Poglupljenje

Namjerno sam odabrao ići u najdalji dućan. Da malo prošećem selom. Rezidba je za danas gotova, naradio sam se bogovski, pa sada malo procunjati...

Kako smo obilježili prvu godišnjicu Domovinskog rata

U Kijevu, u Ukrajini, nakon pune četiri godine od nesmiljene ruske agresije, glavnom gradu zemlje koja prolazi kroz tešku kalvariju, održana je svečanost. Svečano...
6,385ObožavateljiLajkaj
316SljedbeniciSlijedi
4,805SljedbeniciSlijedi
74,569PretplatniciPretplatiti

Poglupljenje

Namjerno sam odabrao ići u najdalji dućan. Da malo prošećem selom. Rezidba je za danas gotova, naradio sam se bogovski, pa sada malo procunjati...

Kako smo obilježili prvu godišnjicu Domovinskog rata

U Kijevu, u Ukrajini, nakon pune četiri godine od nesmiljene ruske agresije, glavnom gradu zemlje koja prolazi kroz tešku kalvariju, održana je svečanost. Svečano...

Danas je zadnji dan

Danas navečer, kad zadnji kupac izađe iz dućana zatvoriti će vrata. Redovita rutina, kao što su i činili i tisuće puta do sada. Ali...