Taj 22. travanj bila je nedjelja i padala je kiša.
Oko 10 sati izjutra, na povik Ante Bakotića: ‘Naprijed drugovi’ desetine su provalile vrata. Oko 600 zatočenika jurnulo je prema 150 metara udaljenim logorskim vratima.
Mitraljeska vatra s ustaških izvidnica i bunkera iz časa je u čas smanjivala broj onih koji su trčali prema slobodi.
Mile Ristić ubio je jednog stražara, oduzeo mu mitraljez i otvorio vatru po ustašama, štiteći ostale zatočenike. U metežu bijega Edo Šajer presjekao je telefonsku žicu.
Mrtvih je bilo posvuda
Oko njih 600 proboj je preživjelo 106 zatvorenika, a svi ostali našli su smrt na putu od logorske zgrade do logorskih vrata, na cesti, u hladnoj i nabujaloj rijeci Savi, na livadama oko logora i prilazima šumi.
Od tog tužnog dana prošlo je sedamdeset i pet godina.
Promijenile su se već i države.
A Jasenovac je tamo. S ogromnim kamenim cvijetom. Latica uzdignutih nebu.
Jasenovac koji smeta.
Jasenovac koji podsjeća na dane kada su ljudi bili životinje.
Jasenovac kojeg neki negiraju, oni bi danas sudili Mili Ristiću koji je ubio stražara logora, a ni Edo koji je presjekao žicu broglasa ne bi dobro prošao. Jer, metode su im iste. Nisu se promijenile niti nakon 75 godina
Oni bi danas prekopavali.
Ljudi naopakih shvaćanja i naopakih moralnih vrijednosti.
Njihovog mišljenja o prošlosti se ja ne bojim, ali se bojim što bi mogli napraviti u budućnosti!
[smartslider3 slider=4]
