Davno sam bio u vojsci. Onoj nenarodnoj, koja se, paradoksalno, zvala narodna.
Tamo sam dobio čin, ali i značku odličnog strijelca.
Iz vojske sam izašao kao desetar.
Odličan strijelac, a kako je sada trend frizirati onaj dio prošlosti u nenarodnom režimu, onda ću prešutjeti činjenicu da sam iz JNA izašao petnaest dana ranije, jer sam dobio i značku primjernog vojnika.
Svašta su nas tamo učili, od rastavljanja i sastavljanja puščetina i svakojakog drugog oružja i oruđa, beskrajnog kopanja rovova jer Neprijatelj nikada ne spava, do rezanja slova iz stiropora i lijepljenja parola po zidovima.
Pa onda glancanje sobe, žicanja parketa, grandiozno nazvanog generalka, a parket smo laštili po metodi Ben Hura, sjedeći na ćebetu, dok su ga drugi vukli po pastom namazanim parketu.
Svakako valja napomenuti da je rečeno ćebe bilo jedan od elemenata discipliniranja.
Kada si zajebavao ostale, u noći, za vrijeme sna na glavu ti je palo ćebe, pa su radile cokule po glavi i leđima. Pa ti zajebavaj i dalje.
Još i sada kao da čujem riječi mojeg zastavnika Kilibarde, Drugovi vojnici, đeco moja, najvažnije je da vam je oružje uvijek čisto, da ne zataji u najvažnijem trenutku, kada trebate spasiti vlastiti život i živote civila.
Kasnije, puno kasnije, očišćeno oružje spašavalo mi je glavu, a s druge strane su bili upravo oni koji su me naučili da se oružje čisti.
Bio sam izučeni vojnik. S četiri mjeseca i dvadeset dana redovne obuke.
Nisam u rat išao kao mehaničar, ili nekakav ćato, slastičar ili mehaničar, nego tip koji je znao s oružjem.
Nisam bio ne znam, recimo konobar, koji je iz neke zadružne birtije u pripizdini, gdje je povazda u bijelom haljetku tjerao dosadne muve prljavom kuhinjskom krpom, čekajući da dođu lokalni kroneri i naruče dupli vlahov, postao vojnik.
Jedan takav ober, postao je general Hrvatske vojske, u samo nekoliko mjeseci ratovanja.
Kakva li je sve čudesa taj stručnjak za natakanje konjaka, razrijeđivanje pelinkovca i prokuhavanje zoca kave u nekakvoj birtiji u nekoj vukojebini, morao napraviti da od potpuno neobučenog i neškolovanog vojnika postane general?
U samo pet mjeseci.
Čuda su to velika, nešto poput diplomiranja na nekom od veleučilišta u Mostaru ili diljem BiH u samo nekoliko mjeseci.
Točno toliko koliko je trajala moja obuka bilo je dovoljno tom čudotvorcu da postane general, točnije da ga već i pokušaju smijeniti.
Kažu, zbog svinjarija koje je radio.
Ma ja u to ne vjerujem. General hrvatske vojske ne radi sranja.
Ali, evo, on nije prošao obuku, nije nikada sreo zastavnika Kilibardu (što je vrlo velika, životna sreća za mog dobrog zastavnika), pa nije čuo da se oružje mora čistit i podmazivat sa smrdljivim drnčom.
Pa mu je recimo pištolj otkazao u presudnom trenutku.
Ima tu ipak i dosta sreće, jerbo hrabri ober a general, baš i nije bio u smrtnoj opasnosti.
Više mu je bio ćeif, nego opasnost.
Kako je cijela stvar izgledala citiram jednog od očevidaca:
Oni koji su se dovezli, dakle oni koji su bili na sastanku, prišli su tim postrojenim civilima na pet do deset metara i stajali, kada je optuženik Norac rekao: ‘Što se čeka.’ Upravo je optuženik Norac izvukao jednu ženu iz kolone, dakle nitko nije pucao dok optuženik Norac nije ubio tu ženu. Nakon toga pokušava ubiti i nepoznatog muškarca koji se prije toga protivio i zazivao Norca. Prišao mu je s leđa i pokušao ga ubiti u tri navrata repetirajući pištolj. Nakon toga ponovo naređuje da se puca, ali sada riječima: ‘Pucaj, što se ne puca’.
Evo vidite, tragičan događaj.
Taman kad odlučiš ubiti čovjeka kojeg nisi nikada vidio, koji ti nije ništa napravio, pritisneš mu pištolj u tjeme, protegneš okidač, a ono ništa.
Škljoc. Jebo pas mater i sreći.
Jebena sprava se zaglavila. Jerbo je nisi čistijo. Baš je jebeno kad ti pištolj zataji.
Dobro, ova situacija se donekle razlikuje od onih koje nam je davno objašnjavao i tumačio dobri zastavnik Kili, naročito u onom dijelu o civilnom stanovništvu.
Ja ne znam što bih ja napravio da sam bio u takvoj situaciji.
Vjerojatno bih tog jadnika skuhao u kazanu i pojeo. Ili makar dobro posoljenoga odvrtio na ražnju.
Jebiga, ovo s kazanom i ražnjem nije baš onako vojnički i generalski.
Više mi se čin da je zvjerski, za razliku od elegantnog pucanja u glavu nevinom čovjeku.
Vojnički i časno.
Ono što se događalo kasnije, legenda je. Velik dio Hrvata jedno vrijeme su bili Mirko Norac. Ja nisam. Jer nisam konobar, nisam ni general, a nisam ni pucao u glave staricama i nemoćnima.
Bili su MirkoNorac bez imalo srama i sućuti prema ubijenoj starici i onom sretniku koji je preživiopar sekundi, koliko je trebalo da nađu podmazan i očišćen pištolj.
Od onda je Norac tri puta stekao zanimanje. Dva puta je diplomirao na sudu,. Stekavši tako zvanje diplomirani ratni zločinac, a treći puta je diplomirao u zatvoru, dobro informirani govore šaptom da je bio više vani nego unutra.
Sve ovo nije priča o Mirku Norcu.
Ovo je priča o gradu Sinju. Onom gradu koji ima i nadaleko poznatu Gospu sinjsku, opjevanu u pjesmama.
Jasenovac i Gradiška Stara,
to je kuća Maksovih mesara.
Kroz Imotski kamioni žure,
voze crnce Francetića Jure.
U Čapljini, klaonica bila,
puno Srba Neretva nosila. (‘ajmo ruke)
Oj Neretvo teci niza stranu,
nosi Srbe plavome Jadranu.
Ko je moga zamisliti lani,
da će Božić slavit partizani.
Tko je reka, jeba li ga ćaća,
da se Crna Legija ne vraća.
Gospe sinjska ako si u stanju,
uzmi Stipu, a vrati nam Franju.
Oj Račane jeba ti pas mater,
i onome tko je glasa za te.
Sjajna zvijezdo iznad Metkovića,
pozdravi nam Antu Pavelića.
Gradu ponosnom i čestitom, gradu koji je izvojevao veliku pobjedu nad Turcima, pa se u čast te pobjede trči Sinjska alka, usred ljeta, po zvizdanu od 40 stupnjeva u hladu, s ogromnim šubarama na tikvama i odijelima od debele čoje.
U tom gradu, u prostorima ispostave Splitsko dalmatinske županije, ponosno se koči slika Mirka Norca.
Onaj koji ju je objesio, svakako nije znao za činjenicu da mu je u jednom trenutku pištolj zaglavio.
Što se generalu ne bi smjelo dogoditi.
Jer, jebeno je kad ti pištolj zaglavi, zar ne?
