Sjećate li se onih ruskih babuški?
Drvenih figurica, koje se otvaraju, a u njima istovjetna manja, pa opet, pa opet.
Davno, negdje krajem osamdesetih, kupio sam u Lenjingradu babušku koja je u sebi sadržavala jedanaest figurica.
Dvanaest babuški.
Hrvatska je mlada država, stoljećima sanjana, da bi ispalo ovo što sada imamo.
Jebiga, desi se ponekad i ružan san.
U kratkoj povijesti hrvatske države, imali smo četiri predsjednika, od toga, dva su
imala po dva mandata.
Dakle četiri babuške.
Po mojem vrednovanju. Ona najveća babuška je Stipe Mesić, vicmaher iz Čarlija, koji je tijekom svog mandata od deset godina, napravio samo jednu stvar.
Ali neopisivo bitnu stvar.
Spriječio je vojni udar koji su pažljivo pripremali generali.
Način na koji je to napravio legendaran je.
Ministar obrane Jzo Radoš, pobjegao je na Maltu, za koju mu se učinilo da je dovoljno daleko od sranja koja su se spremala.
Mesić je bio, mislim u Švicarskoj. Kad je dočuo za Pismo generala, potegao je ekspresno pobjegulju Jozu, u Zagreb, a generale trenutno pospremio u mirovinu.
Pa nek seru gdje ne jedu.
Gledano s vremenskim odmakom, pitam se danas, da li je pismo generala pisao generala Krstičević, poznati intelektualac i erudit?
Druga babuška pripala bi Franji Tuđmanu, izgubljenom i pogubljenom smušenjaku koji je imao viziju Hrvatske.
Upravo ovakve kakvu sada živimo.
Sve ono što je napravio dobro, potrli su katastrofalni potezi, od privatizacije, do Vukovara, pada Posavine, (da li je bio pad ili je Posavina predana, još uvijek dvojim), igara i dogovora sa Slobodanom Miloševićem. Čovjekom koji je Hrvatsku doveo totalni mrak i izolacionizam.
Treća babuška pripala bi Kolindi Grabar Kitarović.
Žena koja je kampanju vodila pet godina, da bi pred izbore bila u vrlo škakljivoj situaciji. Hrvatska verzija Marie Antoinette, potpuno udaljene od stvarnosti, apsolutno bezosjećajne žene, koja, što je najtragičnije glumi ljubav za svoj narod.
Potkapacitirana, nesposobna, konfliktna i samoljubiva.
Četvrta babuška, ona mala, manja od malog prsta novorođenčeta, je Ivo Josipović.
Profesor, glazbenik, a misli da je političar.
Golman je to, koji se pri izvođenju penala obavezno baca u krivi kut. Ali, ne radi krive procjene, nego radi karaktera, ogromnog ega koji ga obilježava.
On je i dalje uvjeren da je nekakva moralna vertikala, a u to osim njega ne vjeruje nitko osim, Davora Bernardića, naravno.
Rejting efendija, koji je uspio srozati rejting pred izbore toliko da je pobijeđen od strane najlošije kandidatkinje.
Karizma Ive Josipovića nekoliko je puta manja od kapljice kiše na reveru kaputa.
SDP se odavno pretvorio u stranku komičara, ali onih koji su davno ostali bez smisla za humor.
Stranka je to nakrcana karijeristima, upornim optimistima koji se nadaju nekakvim probicima nakon dobivenih izbora.
A na izborima prolaze sve lošije.
U moru loših poteza SDP-a, jedan od najlošijih bilo je prisajedinjenje s Josipovićevom strankom Naprijed Hrvatska, sastavljenom od pobjegulja iz SDP-a i Bandićevih spavača i pijuna koje je Bandić delegirao Josipoviću kako bi mogao osnovati stranku.
Koja je na političkom prostoru bila relevantna poput suhog lista na orkanskom vjetru.
Na velika zvona oglašavano je ujedinjenje dviju stranaka.
Kao i uvijek, nije sve u politici vidljivo, pa postoji sporazum, koji je bio uvjet ujedinjenja, a po tom sporazumu, Bernardić je doveo SDP u istu ravan sa slabašnim NH.
O tome sam pisao davno, 24.01.2019. U ovom č
lanku.
Članovi SDP-a biti će upoznati s tim sporazumom jednoga dana, kad on izađe na vidjelo.
U trenutku sastavljanja lista za parlamentarne izbore.
Ivo Josipović je svoju politiku, i svoju karizmu, prozirnu poput celofana, uspio dobro prodati Davoru Bernardiću.
Interesantno je da se nakon ujedinjenja tih stranaka, doživljaj javnosti nije popravio, rejting je i dalje padao.
Rejting je počeo rasti odmah nakon isticanja kandidature Zorana Milanovića.
SDP-ovi zastupnici su i dalje nasmijavali javnost, inicijative su im smušenjačke, a nekakvi ministri u sjenifantomske SDP ove vlade svojom pojavom izražavaju užas javnosti, koja bi radije glasala za ove lopove na vlasti nego za te tipove.
SDP-ovi baruni, Rajko Ostojić i Zlatko Komadina nipošto ne podržavaju kandidaturu Zorana Milanovića
Što je i logično, jer ih je on odavno prozreo.
Barunima se pridruži i Ivo Josipović, za kojeg sam pred tri mjeseca napisao da će podržavati Škoru za predsjednika.
To što je Josipović, nakon poraza optužio članove SDP-a da su krivci, nemoralno je, ali vrh stranke prešao je preko toga.
To što Josipović javno daje izjave o tome da je Škoro dobar kandidat, kojeg on navodno ne podržava, samo je priča za malu djecu. Hvali ga pri svakom svom javnom nastupu. Činjenicu da je Miroslav Škoro svakako civilizacijski najopasniji kandidat, oko kojeg se skuplja cvijeće rigidne desnice, Ivu Josipovića ne brine ni malo.
Ne brine ga ni malo što Škoro otvoreno traži prekopavanje Jasenovca, rušenje Staroig mostra u Mostaru, što zaziva opetovano spuštanje guste magle, koja je progutala u krvi stotine tisuća života?
Čovjek je to koji bi Hrvatsku uveo u crni mrak, nejmu se divi Ivo Josipović!
Ponavljam, on je ozbiljan kandidat, intelektualac, talentirani glazbenik, ali sasvim sigurno nisam navijač gospodina Škore u kampanji. Moja stranka ima svog kandidata i ja ga podržavam.
Ivo Josipović napravio je puno štete SDP-u, u poziciji je da tu štetu radi i dalje.
Jer, u SDP-u ga ne znaju zaustaviti.
Jer, nema ga tko zaustaviti!
Sve u svemu, posao sa Ivom Josipovićem najmanjom babuškom, je kao ona poslovica
Ode mast u propast!
