Davno je bio, puno je godina prošlo od vremena kad sam živio u Budimpešti.
Stan u samom centru, u čarobnoj Vaci utci, pa pješke lagano pedesetak metara do Gerbeauda, meni najljepše kavane na svijetu, jutarnja kava i kolač, uz čitanje novina. Engleskih.
Ured se nalazio u Dorottya ut, zgrada do tadašnjeg vanjskotrgovinskog diva, Technoimpex, točno uz Gerbeaud.
Tajnica, Ilonka iz Sombora, referent debeli Lajos iz Bačke Palanke. Pa smo pričali malo hrvatski, malo srpski, da nas ceo svet razume. I sada dok pišem, odzvanja mi njihov meki, poput meke šljvovice, madjarski akcent na hrvatskim ili srpskim riječima, način slaganja rečenica. Šumi poput vjetra koji dolazi iz daleke prošlosti. A ja se smješkam, bili su to dobri dani.
Jelo se skoro svakodnevno kod Siposa, za kojeg je Lajos žile rezao, kleo se da je najbolji riblji restoran u Europi. Bolji i od onoga u Beču. A ja riječnu ribu baš i ne obadajem, pa sam lijepo i vrlo redovito udarao po tatarskim odrescima, što baš i nje bilo loše.
Ako nismo jeli u Siposu, odlazili smo u Citadelu, tada najraskošniji restoran u Budimpešti, na Budimu. Konobar nas je uvijek čekao pred ulazom, duboko se klanjajući, vodio nas za naš stol. Bio je to čudan osjećaj. Sjediš i jedeš dok violina ciganske kapele cvili, a zidovi ti pričaju tužnu priču o Imre Nagyu. Uzniku Citadele. Premijeru Mađarske, koji se na par dana po ulasku ruskih trupa u Budimpeštu, zabarikadirao baš tu u Citadelu, da bi se kasnije prebacio u jugoslavensku ambasadu, odakle nije mogao mrdnuti.
Nakon potpisa ugovora o prestanku azila, te jamstva slobode Imre Nagyu, a ugovor je potpisao nitko drugi, do Janos Kadar, mađarski premijer, Imre je odšetao iz ambasade, da bi ga odmah zarobili Rusi, organizirali neko suđenje, pa izvršili presudu.
Smrtnu.
Nekako sam, svaki puta nakon odslušane priče, sve više dolazio do zaključka, ne vjeruj Mađarima, ni kada su premijeri. Kasnije se to proširilo na premijere općenito. Ne samo mađarske.
Bit će da nekadašnji hrvatski ambasador u Mađarskoj, koji se odaziva na ime Gordan Grlić Radman, nije čuo priču o Imri Nagyu. Ili je, što je vjerojatnije, nije razumio. Nije mu došla do mozga.
Jebate, ja ne vjerujem Mađarima, a u nas sve mađarsko. I banke. I nafta. I plin. I hoteli. I tvornice. I Vlada mađaronska.
Čudi me samo, kako se nisu sjetili i gradovima davat mađarska imena?
Valjda to Orban još nije zatražio.
Moj mađarski bio je jezivo oskudan, onih dvjestotinjak riječi koje sam kao naučio, užasno su podsjećale na francuski govor policajca Crabtreea u seriji Alo Alo. Ali, barem su zato oko meni bili veseli ljudi, i kad sam kupovao cigarete, naručivao kavu, kupovao nešto u trgovini.
Svugdje nasmijana lica. Glasan smijeh. Budimpešta me zapamtila, i danas se govori o vremenima kada je tamo živio Zagrepčanin koji je mislio da zna mađarski.
Od mađarskog je ostalo malo. Skoro ništa. Pokoja davno zaboravljena riječ povremeno iskoči, onako nenadano.
Sve dok se nije pojavio taj nesretni predsjednik Uprave INE, Fasimon, iskočila je jedna od zadnjih riječi mađarskog jezika koje znam.
Moj mađarski vokabular je uporno kopnio, vjerujem jedino da sam zadržao taj Crabtree akcent. E pa taj Fasimon, koji je svojom pojavom, svojim prezimenom, izvukao jednu od rijetkih mađarskih riječi koje se sjećam, on bezobrazno tvrdi da je Škugora na radno mjesto kojem u opisu piše kradi, kradi, kradi. Kad ne kradeš, otimaj. I kad završiš s otimanjem, onda kradi, instalirao dragi, simpatični, skromni Tomislav Ćorić (t.ć), po nalogu Andreja Plenkovića.
Odmah mi je izletjela asocijacija. Kako je Fasimon cijeloj vladi, Andreju Plenković naročito, zavukao fasz. Do jaja.
Tada nisam vjerovao Mađarima, napisao sam to.
Dugo nisam bio u Mađarskoj. Jako dugo. Vremena se mijenjaju, možda ipak, možda im ponekad treba i vjerovati?
