Dolaziš s posla, ručaš, odmaraš pa onda prozboriš, Danas sam sreo generalnog, dao mi je ruku, pitao me kako sam, pa onda, da bi dodao sebi na važnosti, izmisliš, pitao me kako sam.
Sitnice su to, koje ti nešto znače. Nisi ni svjestan da ta volusina ni ne zna kako se zoveš, da ga režu, ne bi se mogao sjetiti kako ti je ime i u kojem odjelu radiš.
A ti si ga sreo i rukovao se s njime.
Dugo, jako dugo, skoro cijeli radni vijek, bio sam direktor. I privatnih i državnih firmi.
I potpuno sam svjestan da postoje stvari koje direktori nikada, ali baš nikada ne smiju raditi.
Prva je, da ne smiju krasti.
Druga je da uspostave sistem u poduzećima koje vode, da svedu krađu na najmanju mjeru.
Onda su počela hapšenja.
Direktori, ministri, predsjednici vlade, rektori, upravitelji, gradonačelnici, državni tajnici, ravnatelji, vodani su u lisicama poput volova na stočnom sajmu u Gudovcu.
Skoro da i nema državne firme, koja po nekakvom nepisanom zakonu u nazivu sadrži posvojni pridjev Hrvatska, da se nije prošeto pred nasrtljivim novinarima, prošao kraj nadrkanog Andrije Jarka.
Kako oni dileri nose kapuljače na glavama dok ih hapse, tako direktori nose balonere i jakne preko lisica.
Da im se ne vide lisice, jer oni su časni ljudi, koji su samo malo uzimali ono što su trebali čuvati.
Pa što?
Nije ovo članak o ministarskim, ravnateljskim, direktorskim lopinama koje ionako neće najebat, ovo je nekako više litanija o radnicima.
Čije direktore hapse.
Kako li se osjeća onaj tip s početka priče, koji u Dnevniku gleda tipa s kojim se nedavno rukovao, kako sada hoda s balonerom preko ruku?
Gdje on to radi?
Kako li se osjećaju Hrvati kad vide slike sa suda gdje Sanader sjedi na optuženičkoj klupi, znajući da im je on bio sedam godina gospodar života i smrti?
A na kraju samo lopov?Kako li se osjećaju lugari iz neke pripizdine koji su jučer gledali oznojenog predsjednika uprave Hrvatskih šuma, kako s maskom na njuški skriva lice?
E, baš radi tih ljudi, koji se srame, tu bagru treba pošteno rebnut.
Da zažale da su se rodili!