Srijeda je, bezvezan dan. Kao i svaki drugi. Jedina je razlika da sam par stotina kilometara udaljen od Zagreba, par stotina kilometara od zamamnih Zagrepčanki, svakim danom sve lakše odjevenim. A ja se bavim domoljubnim turizmom.
Odlučio sam prijatelje, Hrvate koji već skoro četrdeset godina žive u Amerikama, odvesti u Knin.
Ljudi redovito prate naše portale, kontaktiraju sa svojim kolegama, priajteljima ovdje, svakodnevno, u toku su. Više-manje.
Ali, nekako teoretski. Nemaju onaj prekrasni filing koji imamo mi koji živimo u Hrvatskoj.
Potpuna prazna cesta, vijugava vodila nas je od Tišnjanske Dubrave prema Kninu.
Dobrano i bogato izrasla makiju uz cestu, i onda, ne usred ničega, nego oko 18 kilometara od usred ničega, iz makije u daljini poput svemirskog broda viti betonski kolos, ogroman betonski stup.
Žuta ploča, koja pamti puno bolje dane, na njoj napisano Kistanje. Na latinici. Nema više potrebe za ćirilicom. Dok vozim, recitiram im stihove koje sam čuo stotinjak puta u životu, u raznim prigodama pri posjeti ovog kraja Pitaju me odakle si brale, iz Kistanja iz Srbije male.
Ovdje više ne stanuje Srbija. Stanuje Kosovo. Točnije stanuju Janjevci, ne Albanci.
Isti kurac, drugo pakovanje.
Mjesto pravilno izgrađenih kuća udaljenih nekoliko metara od ceste, ugodan hlad drvoreda uz cestu. Nisam kucao na vrata, ali mislim da je velika većina kuća prazna. Na ovećoj livadi monumentalna ili monstruozno velika crkva, ne znam, ali samo pogled na to ogromno zdanje usred ničega i usred praznog mjesta, meni djeluje zastrašujuće.
Pita me moj AmeroCroat, a gdje su ljudi? Tko ide u ovu crkvu? Ne znam mu odgovoriti. Pa kenjam nešto o veličini vjere. Što si veći vjernik, to je valjda veća crkva. Kaj ja znam.
Ne razmem se u te stvari. Srećom ni on.
 |
Nova župna crkva sv. Nikole, biskupa. U listopadu 2000. započeta je gradnja nove župne crkve i svetišta sv. Nikole, biskupa, zaštitnika Janjeva. Blagoslovio ju je msgr. Marijan Oblak, nadbiskup u miru, u sklopu proslave 700. obljetnice prvog pisanog spomena župe Janjevo 14. rujna 2003. godine. |
Na kraj sela čađava mehana. Nekada super moderan pogon tvornice namještaja Jadran, zjapi na kraju sela prazan, tužno opljačkan. Jadna tvornica, opljačkana od svih vojski koje su ovuda prolazile, pa onda dotučena privatizacijom. Spomenik danima kad su stanovnici Kistanja imali gdje raditi, sučim otići u Šibenik, kupiti. A sada besposleno sjede u hladu, njih nekolicina što sam vidio i čekaju kupaca PVC jakni i tenisica na kojim iznad četiri crne crte ponosno piše Odiddas. Sada nemaju gdje raditi, ali se imaju gdje Bogu moliti, neometani radnim obavezama.
A crkva ogromna, a ogromni toranj bode Boga u bradu, izgleda da on za to ne haje. Posla im ne daje. A možda ga i ne traže? Ne znam.
I dalje makija, gusta, izrasla do neba, jer nitko to ne redi. Ponosna ploča na kojoj piše Područje grada Knina. Isti kurac kao i da piše Area 51. Pustinja.
Moj frend veli, Ispravi me ako griješim, ono što je vukojebina od Kosova Srbima, srce Srbije, to je vama ova vukojebina, Knin. Srce Hrvatske.
Pravim se da ne čujem, jerbo je Stanje na cestama na radiju. A ovaj nemilice pila. Pa ako je srce Hrvatske ovako, kakvi su drugi dijelovi?
Srećom je nekakav zastoj na autoputu, pa i dalje ne čujem.
Knin.
Grad koji nisam nikada volio. Pri spomenu imena Knin, u nozdrvama i nakon puno godina osjetim mastan miris ulja s drvenih pragova posutim sitnim keramičkim pijeskom, miris koji se penje mojim tijelom prema nosu, nošen valovima vrelog zraka što struji na peronu u sred pičke materine, preko puta nogometnog igrališta Dinare, dok čekam vlak.
Ali ne onaj vlak Davora Popovića Pimpeka koji čeka na peronu sreće, jer ja ne stojim na peronu sreće, nego na peronu grada koji se zove Knin, u kojem nema ništa do li mirisa ulja s tračnica, vrelog zraka i klopotanja strojeva u nedalekom TVIK-u.
Stotine sati čekanja u Kninu i Perkoviću. Ružne uspomene putnika JŽ-om, a sve je ostalo isto i kad su zamijenili slovo J u slovo H.
Pentramo se prilaznom cestom, strmom, kupujemo karte, a lijepo uređena birtija, na kojoj se iz daljine vidi da imaju dobro pothlađenu lozu zove me. Maše mi. Smiješi mi se zavodljivo.
Loza, pogled na prekrasan slap Krkič, tamo u daljini. Ustajem nevoljko.
Uvijek me fascinira kninska tvrđava. Način gradnje, povezanost fortifikacijskih jedinica.
Knin, hrvatski kraljevski grad, kojim su povremeno vladali i Hrvati. Legendarna hrvatska zastava, ružan spomenik Franji Tuđmanu, neprirodno položene ruke, dugački prsti čudno razdvojeni, kao da njima broji dvije stotine obitelji dugoprstića. Njegovih kompića.
Srce Hrvatske, koje je povremeno bilo i hrvatsko. Valjda će i ostat. Dok ne naiđe neki bogati stranac i kupi i kninsku tvrđavu. Kao što su pokupovali i ostala blaga.
Jer, u Hrvatskoj sve ima cijenu. Osim domoljublja. Ono je kao što znamo, vrlo skupo.
Poduzetnički centar koji ima poštu – državnu, policiju-državnu, oveći garnizon vojske – državne, administraciju – državnu, administraciju – gradsku, željeznicu – državnu i TVIK – privatni s oko do dvije stotine zaposlenih duša.
Po gospodarsko – vlasničkoj strukturi, Knin nije kraljevski grad, kralj stoluje u NSB, ali je ipak samo slika Hrvatske.
