Topla je večer u restoranu na samoj obali mora. Lagano pljuskanje valića o obalu, prigušeni glasovi ljudi što sjede za obližnjim stolovima. Tiho zveckanje pribora za jelo. Konobari klize bešumno, poslužuju, nalijevaju vino, ljubazno se smješkajući.
Jeli smo dugo, hrana je bila čarobno ukusna, gdje koja riječ, komentar o hrani.
Zavalili se, ja sam zapalio cigaretu, svjestan opasnosti izlaganju baražnoj vatri o štetnosti pušenja. Jer oni to znaju. Njemu je to struka, a ona je naprosto Amerikanka, a Amerikanci uvijek znaju sve najbolje. Njihova je posljednja.
Došla mi je, moja seka, moja sestra Mirjana, žena koja mi nije sestra, u stvari, nije mi ništa. A opet, sestra mi je. I više od sestre. Oduvijek. Od kad znam za sebe, znam i za nju. Sustanari u mojem ranom djetinjstvu, prvi susjedi u mladosti.
I onda su otišli u Ameriku. Brzo su prošla ta desetljeća, kao da je bilo jučer. Isti govor, nema onih finesa koje odaju našijence koji žive u Amerikama, ne govori OK, niti Yes, a Boga mi niti kod nas u Amerike.
Krenula ju bujica, Uspomena. Zajedničkih doživljaja, iz najranijeg djetinjstva, ali i iz života i druženja prije odlaska u Ameriku.
Smijemo se sve glasnije, gradim se da ne primjećujem prijekorni pogled konobara koji govori Ne smij se dragoviću tako glasno, ovo je fini restoran, ovdje se ne smije. Ovdje se jede, pije i skupo plaća.
Ja se gradim da ne vidim i ne hajem. Ali, vidjela je ona. I on.
Plaćamo, odlazimo. Sjedamo na klupu uz more. More što se presijava obasjano svjetlima mjesta, lagano se njišući, veličanstveno, svjesno svoje snage. Kao što kukovima dok hoda, njiše žena svjesna svoga tijela, polako, svjesna zadivljenih pogleda.
Vratili su se prvi puta iz Amerike, negdje dvije tri godine pred rat. Svakodnevna druženja, priče. Ja nisam dugo bio u Americi, nekoliko godina, pa se raspitujem za stvari i ljude koje znamo.
Ostaci večere na stolu, butelja crnog vina do pola ispijena. A ona počne priču.
Znaš li, da sada kad se vozimo autom, stanemo kraj jedne kutije, kutija je velika otprilike kao poštanski sandučić, visoka oko metar i pol, izvadim plastičnu karticu, uložim karticu, i iz otvora na tom sandučiću izađe novac?
Sjećam se savršeno tog trenutka.
Svakog detalja. Mojeg razočaranja, moje ljutnje, mojeg bijesa. Mojeg srušenog svijeta. Svijeta beskrajnog povjerenja u moju stariju seku Mirjanu.
Pička ti materina, mene si našla jebat. Te priče prodaj tamo svojim seljacima u Grđevcu ili u Vescu, zaselku u zabiti Primoštena.
Naravno da to nisam rekao, ali mi je upravo to odzvanjalo u glavi. I ponavljalo se. Bez prestanka.
Ustao sam, bez riječi, pokušavajući izrazom lica ne pokazati svoje razočaranje. Moja seka, moja Mirjana. Pa ona misli da sam ja budala. Da u Americi novac iz kutija izlazi. Ej, Mirjana? Toliko smo toga zajedno prošli, znali sve jedno o drugome. I nakon samo par godina života preko bare, došla si mene maslat i lagat. Radit od mene budalu. Novac iz kutije. Jebala te plastična kartica i novac iz kutije.
Na brzinu sam se oprostio, pravdajući se zaboravljenim obavezama. I otišao kući. Sjećam se vozio sam sporo, ne, suze od bijesa i tuge i razočaranja nisam imao. Jer ja ne plačem. Sutra me nazvao on, njen suprug, pita, što se desilo, jer kaže da je moj izraz lica bio kao da sam vidio duha. A oči da su sijevale poput munja. Ma ništa, zaista sam morao otići. Imao sam obaveza. Oni ostaju još tri dana, hoćemo li se vidjeti? Pravdam se putovanjem u Njemačku.
Nije bilo Skypa, nije bilo ni Net Meetinga, a tipovi koji su izmislili Viber i Vacap taman su nekako prestali pišati u pelene. Uredno, okruglim slovima napisana adresa na pismima što su dolazila.
Jedno za drugim, svakih petnaestak dana. Hrpica neotvorenih pisama bila je sve veća.
Pisao nisam. Vrijeme je prolazilo, pisma su dolazila precizno, skoro u dan, uvijek u istom vremenskom razdoblju. A ja sam nestao. U mene je puno različitih znanja, ali jedno od većih je, nestati. Nestati da me nema. Jer, nisam ja njena budala. Da novac iz kutije. Plastična kartica.
I onda je došlo pismo. Iz banke. Pozivaju me da dođem tad i tad u poslovnicu tu i tu. Ljubazna službenice mi gura u ruku komad plastike, s napisanim mojim imenom i nekakvim brojkama. To je novi način plaćanja.
Kartični. Mogu platit s time u dućanu, jednako kao što sam do sada plaćao Americanom, samo mi se lova skida s računa odmah.
I onda se nasmiješi značajno.
Možete i novac podizati izvan radnog vremena banke. Na našem uređaju. Na našem bankomatu koji se nalazi na Trgu, ispred prodavaonice Varteks.
Uzeo sam tu plastiku, nehajno je strpao u džepić sakoa, iza maramice. Izašao iz banke.
Palim cigaretu.
Dolazim do uređaja. Veličine poštanskog sandučića. Visokog oko metar i pol. Ispred mene jedna gospođa petlja, ja gledam, učim, pamtim.
Gura karticu u rupu na kištri veličine poštanskog sandučića, visokog metar i pol, iz druge rupe izlazi novac.
Kako mi to poznato zvuči. U glavi roj bumbara. Što zuje u košmaru.
Urezano u pamćenje. Uklesano. Opis koji nikada neću zaboraviti.
Opis zbog kojeg sam otpisao svoju sestru jer je mislila da sam budala.
I nije pojma imala koliko je bila u pravu.
