Jako sam znatiželjan čovjek. Stalno nešto njuškam, pokušavam dokučiti zašto. Pokušavam dokučiti u narav ljudi, pronaći razloge njihova ponašanja. Pa onda o tome raspravljam, sam sa sobom. Rasprava zna biti žustra. Jedan dio mene je za, drugi protiv. Ponekad se u žaru diskusije oni i posvade. Pa se osjećam poput Golluma koji se na smrt svadi sa Smeagolom.
Svašta se ja pitam. Pitam se, pitam se, a nikako nam, obojici diskutanata skrivenim u meni, kakva je to sila skrivena u braniteljskim udrugama, njih preko soma i pol razasutih po kladionicama i pivnicama diljem Hrvatske.
Tipovi koji vrlo vole isticati da su oni stvorili ovu državu, pa ma kakva jest, ne bune se nikad. Ne bune s ni kad cijene divljaju, ni kad pročitaju, vide, čuju, da veliki dio građana naprosto ne može spojiti kraj s krajem. Šute i kad ministre države koju su stvorili, vode sapete u lisice ko volove na sajmu u Gudovcu što vode i iskipaju ih u Remetincu. Šute i kad silovatelji, osuđeni, rade posao koji im i dalje omogućava silovanje. Ne tangira ih previše ni što onemoćali i bolesni starci ne mogu dobiti smještaj u domovima za umirovljenike. Ni malo ih ne uzbuđuje što se u Dalmaciji, masovno budi ustašluk, što se slave nevrijednosti koje su završile desecima tisućama mrtvih, a u konačnici i bezglavim trkom preko granice kojeg su rijetki preživjeli. Sve to veličanje ustaštva odvija se u Dalmaciji, koja je velikim dijelom bila upravo od strane ustaša poklonjena Italiji, ostala bi u Italiji, da je Titovi partizani nisu oslobodili i vratili u krilo Hrvatske. Šute branitelji o svemu. Ali ih boli, neizrecivo ih boli pjesmuljak Bijelog dugmeta Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo. Pjesme koja je nastala u neka druga vremena, u nekoj drugoj realnosti. Tri četiri minute koncerta Bijelog dugmeta, koliko traje izvedba te pjesme, pretvorilo se u skandal. Javile su se probuđene udruge, one iste koje su do sada ima 145.628 razloga reagirati na kršenja zakona, morala, kršenja ljudskih prava, ali im se za sve to živo jebalo. Još kad bi znali da u originalu početak pjesme pjeva narodni heroj Svetozar Vukmanović Tempo, bilo bi belaja.
Ne znam što ih je više razjebalo, da li jugoslavenska zastava koja se ukazala na video zidu ili moja Jugoslavijo.
A jugoslavenske zastave nema već trideset i pet godina. Ni te, iz pjesme moje Jugoslavije, više nema. Trideset i pet godina. Kao što nema ni rata trideset godina. Jugoslavija je mrtva. Ubijena. Ubili je narodi ili njihovi vođe, ali svejedno nema je. Građani koji žive ili barem pokušavaju živjeti od svog rada, od svojih mirovina, ni ne pomišljaju na nju. Jer, imaju puno većih briga. Kako preživjeti u državi koju su stvorili branitelji koji šute. Kakva Jugoslavija, kakvi partizani, kakav Tito. Top je daleka prošlost. A od prošlosti se ne živi. A budućnost je neizvjesna. Ona živi samo u glavama bezbrojnih internetskih trolova, krkana od kojih su mnogi rođeni dosta iza njenog nestanka, Živi u glavama političara koji ne nude rješenja niti za jednu situaciju, osim borbe protiv Jugoslavije. Koja više ne postoji. Truju dušu građana mržnjom prema nečemu čega nema. Perma svemu sudeći vrlo uspješno.
Jugoslavija živi u glavama bjesomučnih novostvorenih agipropovaca, samo da bi strašila nova pokoljenja. I u glavama članova više od soma i pol braniteljskih udruga razasutih u pivnicama i kladionicama diljem Hrvatske.
Umro je Budimir Leko Lončar. Svakako velikan diplomacije svoga vremena. U stotinu i prvoj godini. Idealna prilika za pokazati mržnju, prezir. Masa uvreda vrijeđanja ljudi koji na društvenim mrežama imaju avatare s križevima, ljudi koji pišu o vjeri, slave tuđu smrt. Kuda je, u koju pičku materinu otišlo ovo društvo?
Čuvari čudoređa, u više od soma i pol udruga razasutih u pivnicama i kladionicama diljem Hrvatske nikad nisu ni riječ prozborili o najvećoj krizi koja trese Hrvatsku. Uništava je.
O krizi morala.
