Stari sivomaslinasti autobus zaobljene guzice s lojtrama koje vode od branika do krova, nalik onome iz filma Ko to tamo peva, nakon deset minutne vožnje zaustavio se pred kapijom. Dva stražara s puškama o ramenu u mraku su zurila u blijeda lice civila u autobusu. Veliki natpis postavljen nad cijelom širinom kapije na kojem se kočila parola Dobro došli drugovi vojnici. I Šest buktinja jedan plamen u sredini. Tek kasnije nakon dva tri mjeseca vidio sam da na poleđini parole piše, pravilnim štampanim slovima Najebali ste.
S dvadeset i pet godina , te davne veljače 1980. ušao sam u kasarnu Aerodroma Pula. Vojna pošta 8868. Da bih odslužio kako se to govorilo dug domovini. Premda se nisam ni malo osjećao dužnim nikom, pa ni domovini. Ali, moralo se. A muškarac koji nije za vojsku, nije ni za djevojke. Premda, ne sjećam sam prije toga ikada od neke djevojke bio eliminiran jer nisam bio u vojsci. U trenucima bliskosti i intime, cure su slabo pokazivale interes jesam li ja prošao inženjerijsku obuku, znam li stari Schmeisserov MP40 automat ili AK 47 rastaviti i sastaviti vezanih očiju. Zanimala ih je druga puška.
I to je prošlo. Pažljivo sam kalkulirao, kao što danas kalkuliraju praznike i neradne dane uhljebi u državnim firmama i institucijama, pa su svako malo desetak dana oslobođeni nerada za koji su plaćeni. Pa sam spojio odsustvo, značku primjerenog vojnika, davatelja krvi, značku odličnog strijelca i skinuo se na Staru godinu 1980. Nakon deset mjeseci i dvadeset dana vraćanja duga domovini. Onoj bivšoj. A imao sam i sreće i pameti, pa sam se uguzio u štab, na poslove obračuna hrane. Radio u štabu. Pa sam se debljao. A da nisam bio u partiji.
Ovih dana povela si diskusija o uvođenju vojnog roka. Obaveznog.
Pitam se, je li to samo jeftini populizam i predizborno skupljanje glasova desničara, nekakva za sada verbalna militarizacija društva. Nisam ni malo siguran da nekakav desničarski balonja koji bi sav zapjenjen slao sve u vojsku, uopće zna zašto bi trebali svi ići u vojsku. A još malo da ima uopće predodžbu o čemu se tu radi, kakvi su sve problemi da bi se do toga došlo. I kad se dođe, kakav je efekt? Hrvatska je članica NATO-a, uvjeren sam da će u njemu i ostati, a do tada, štiti nas NATO kišobran. Ima tu sranja naravno, onaj dron proletio je pod NATO kišobranom ko nož kroz maslac i opizdio se u sred Zagreba. Unatoč NATO kišobranu. Ali, zaboravlja se spomenuti i naša protuzračna obrana koja je dron uočila tek u sutrašnjem izdanju novina.
Nekad se govorilo da se u vojsku ide da bi se naučilo reda. Ja sam, poput mnogih, jer vrlo veliki postotak je bio poput mene, red naučio kući. Naučili me roditelji. Ništa od reda ja u vojsci naučio nisam. Jer sam dobio kućni odgoj. Kad sam srao bez veze, dobio sam kućni odgoj. Po gubici. Sva ta kenjaža o učenju i postajanju ljudima je samo prebacivanje odgovornosti onih klipana koji su od svoje djece lošim odgojem ili neodgojem napravili debile. Huligane i neradnike. Propalice.. Razbijače. Štemere. Ulične nasilnike, a svakim danom ih je sve više. A sad bi ih boravak u kasarni vojarni, trebao nečemu naučiti? Pa jeftinije i društveno sigurnije puno je lakše poslati ih u Lepoglavu. Gdje im je i mjesto.
[recent_post_slider design=”design-4″]
Mi smo, pa ma što Plenković s ekipom politikanata, a samo polusvijeta, u lakiranim cipelama i skupim odijelima pričali, samo siromašno društvo. Gologuzani. U nas popriličan postotak stanovnika kopa po kontejnerima, neki bi kopali ali ne mogu, jer su stari i nemoćni, bole ih križa, ali nemaju šanse doći do liječnika, jer svaki termin koji dobiju u Vilijevom zdravstvu znatno prebacuje dan u kojem će se u osamnaest sati u lokalnoj crkvi održati misa zadušnica posvećena njima. Mi novaca nemamo ni za što, novac je pokraden, društvo je pokradeno, novac se rasiplje na sve strane, uglavnom na one koje ne služe boljitku građana. Bolnice po Hercegovini, mazanje vrata debeloj crkvenoj guski, elitni i skupocjeni život vodećih političara. Mi smo gologuzani koji ni za paštetu malu novaca nemaju, a jeli bi jastoge.
[psac_post_slider design=”design-2″ show_author=”false” show_comments=”false” sliderheight=”250″ dots=”false”]A ekipa iz Domovinskog pokreta baš hoće vojsku. Od čega pitam se. A ja kakav jesam, bistar, nađem odma i odgovor. Nek vojsku financira onaj ojači gospodin Vujnovac, financijski mentor DP-a, vlasnik svega i svačega u Hrvatskoj. Pa bi bilo posve logično da financira i vojsku. Jer on realno, u ratu može najviše izgubiti. Pa nek plati. Plati pa se klati.
Gdje su pare? A Vujnovac eto, pare ne da? Opet ja imam rješenje.
Društvo posve nepotrebno baca ogroman novac u prosvjetu, kulturu, zdravstvo i umjetnost. Dokaz o tome da je to posve bespotrebno bacanje novaca imate svaki dan u novinama i na televiziji. Neuke budale na svakom koraku, tipovi koji ne vjeruju u dosege medicine, ali vjeruju u nešto što su ispričali i usmeno prenosili s koljena na koljeno pastiri pred tri tisuće godina. Dakle, prosvjeta, bačena lova. Pišanje u vjetar. Zdravstvo, dovoljno je pogledati Vilija, pa vam je sve jasno. Muzeji prazni, kazališta prazna osim kad igra Orašar, za kojeg su šojke čule da je to fensi, pa tjeraju mustere da ih vode u kazalište. Sve skupa, nula bodova.
Danas ratove dobiva tehnika. Dronovi, avioni, moderni tenkovi. A pješadija je kao i uvijek, samo topovska hrana. Još od vremena kad su prvi topovi raznosili ljudske udove po livadama. A mi bi sada vojsku. Pa gnojili livade našom djecom. Dobro, ne baš svom, kaj ne? Anemični i minkenisti neće gnojit. Kao što i nisu.
Ali, biti će onako kako izglasa grupa HDZ i politički koruptivci u Saboru. A njih boli kurac. Što više love se vrti, više i procuri kroz rupe. U njihove džepove. Kaj ne?
Pa će moj sin ili moj unuk zajedno s dva Plenkovićeva sina, sinovima Anušićevim ,Grlić Radmanovim sinom, Đakićevim sinovima, sinkom jedinkom ministrice Obuljen, u nekom blatnom rovu puščicama biti metama raketa i granata. Habijan i Pavić nisu navedeni. Oni sinove nemaju. Ni kćeri. Iz razumljivih razloga.
