Kako mi godine prolaze, sve je više stvari koje promiču kraj mene, a probao ih nisam. Evo, nisam nikad probao taj paintball. Paintball je timska ili individualna akciona igra u kojoj igrači pucaju jedni na druge kuglicama boje (paintball kuglicama) iz posebnih pušaka (markera). Nikad nisam na ljude pucao iz tog markera, niti ispucavao kuglice u boji. Pa me dost živo zanima kakav je osjećaj pucati iz tog markera na ljude, za razliku od mog Thompsona M1A1, stare strojnice kojoj su davnih dvadesetih godina tepali i nazivali je Čikaškom pisaćom mašinom, kojem sam skinuo kundak i onako skraćenog nosao u ratu i pucao, u kako su nas u JNA učili, bliske ciljeve. I nije bilo, kad si na udaljenosti manjoj od pet metara da se neko dernja Surrender. Samo ožeži!
Brestovac
A ja u pemziji. Teško da bih našao još koju poneku budalu mojih godina pa da se uputimo na Brestovac i šuljamo oko zidina napuštene bolnice i pucamo jedni u druge tim kuglicama. Pa u žaru borbe zalegnem i krenem puzati, a nemrem se dignut jer mi zaštekao fukfeder. A to i dost košta kažu mi. Ma znam ja da dost košta, pa u Hrvatskoj smo, gdje je sve skupo, nema ništa džabe. I stare babe promijenile su navadu, pa ne daju.
Reference imam
Prošao sam vojnu obuku. Žestoku, vrlo žestoku, baš u vrijeme kad je Tito bio na samrti, a tenkovi Varšavskog ugovora bili pošlihtani uz granice davno upokojene. Spavao pod vedrim nebom, jurišao pod slapovima kiše prema ratnom položaju noseći jebeno tešku municijsku kutiju koju je neka budala projektirala tako da su konopi koji služe kao drške prekratki, pa ti daske na poklopcu kutije razrežu prste do kosti, pa onako mokri i raskrvavljeni legnemo u jebeni rov pun vode i čekamo. Čekamo što? Nitko pojma nema, a tek je ponoć, valjamo se ko prasci u blatu, za nečije kurčevo zdravlje. Za doručak nam donesu kutiju sardina i pločicu Eurokrema, jeba ih Eurokrem, daj mi kruha. Leba mi daj pizda ti materina.
Marširali smo kilometrima, desecima kilometara pod kompletnom vojnom opremom, kopali rovove u istarskom kamenjaru, zbog pogane jezičine žicao sam bezbroj puta parket u kancelariji poručnika, moja primjedba da u Pravilu službe pod odjeljkom kažnjavanja nema ni riječi o parketu, žici a Boga mi ni o smrdljivom Polišu za parkete 4 Asa, izazvala je samo novo žicanje. U vrijeme mog završavanja obuke, parket u kancelariji druga poručnika opako se stanjio.
Prošao sam i rat. O ratu ne bih. Pokušavam to sve skupa ostaviti iza sebe, jer truje dušu. Na postrojavanja odavno ne idem, čuo sam od onih koji su bili, da nikog prepoznali nisu. Još kad vidim se oko sebe, pitam se jesmo li se za to borili.
Plaćenik
A opet, sve si nekako mislim… Bio sam dakle vojnik, bio sam dakle i branitelj, bio sam i dost uspješan menadžer desetljećima. Radio sam svašta. Bilo me je svugdje. I sad sam pemzić, vlasnik portala koji mi radi financijski trošak i veliko veselje. Pa se nekako izdrži. Želja mi je zaraditi neko perje onak sa strane. Ne bi bilo loše.
A kako bi bilo da postanem plaćenik?
Ne bih ja u Ukrajinu ili ne daj Bože u Rusiju, Ma daleko je to, daj Bog da je još dalje. Sve se dvoumim, a zašto ja ne bih sjeo, presavio papir, nataknuo očale, otvorio nalivperu i uz divnu škripu i miris tinte koji obožavam, napisao pismo?
Ivane, brate,
sanjam te često i mislim na te.
Evo ti pišem iz caffe bara,
Mont Blanc perom, divno li šara!
Došao bih u vojsku tvoju
Da popravim kućnu kasu svoju.
Ne treba meni povlastica,
Novac je meni poslastica.
Savjest me neće prizvati,
Samo Ti Ivane mene plati.
Reci mi, požurit ću trkom.
Za novac sam spreman
I bradom i brkom.
I pošaljem ministru odo dronova, Ivanu Anušiću. Pa se veselo odazovem i postanem ročnik. I svaki mjesec soma i sto eurića na račun. I stan i hrana. A i konačno bih i taj paintball probao. Za džaba.
