Koprivnica
Sjedište KKŽ, grad na sjeverozapadu Hrvatske, poznat prvenstveno po Podravci, Podravcima i ali Boga mi i po Podravkama.
Relativna blizina madžarske granice bila je oduvijek prednost poduzetnim Podravcima, koji su prije rata puno građevinskog materijala za gradnju svojih kuća uvozili iz madžarske.
Podravci su vrijedni ljudi, kuće i okućnice lijepo sređene, onako gospodski.
Legendarni simbol grada, koprivnički PRC, poznat je širom Hrvatske.
Gradom već milion i nešto sitno godina vlada SDP.
Koprivnica je oduvijek bila jedna od utvrda SDP-a, koja je uspješno odolijevala svim mogućim pokušajima Plavih da je preuzmu u svoje ruke, rastoče i raznesu i odnesu sve, ko da im je to ćaća na opancima donio.
Ali, ne daju se crveni, imaju i oni svoga ćaću, za odnijeti bilo kući, bilo v banke, svejedno je.
Glavno da se nosi.
Takav velik, a bogat grad, sa izgrađenom infrastrukturom ima vodovod, kanalizaciju, semafore, ceste, ucrtane zebre, idealan je za raznosit.
Imaju naravno i komunalno poduzeće, koje se brine o zbrinjavanju otpada. Gledam kroz prozor pivnice, grad je čist. Barem ovaj centar, koji ja vidim.
Iskreno, začudilo bi me jako, ali jako, da je koprivnički komunalac u financijskom dobrom stanju, jer se sve pizdarije i proračunski marifetluci, izvlačenje love i slično, prvo lome na komunalnim poduzećima.
To je lokalnim šerifima, valjda onak, najlakše.
Uobičajeno je da se u nekakve stručne službe smetlarskog poduzeća natrpa sva uža i šira famiglia (ne nije greška, upravo tako famiglia), a kako se u takvim firmama vaćaju sa trendovi, ko fol visokom tehnologijom, smanjuje se broj nekvalificirane radne snage, da prostite, smetlara.
Pa obično, na jednog smetlara, onoga kojega vidite sa metlom na cesti i kojim plašite klinca, govoreći mu, Ako ne budeš učio, biti ćeš smetlar, dođu tri četiri stručna suradnika, jer svi imaju brojne obitelji. U takvim firmama obično nema ni sexa. Jer, incest je zabranjen.
Jeste li uopće pomislili koliko ste gad prema vlastitom djetetu? Lažete mu u oči.
Ako ne bude učio, biti će saborski zastupnik, nogometaš, ugledni poduzetnik, a kćerkica bi mogla postat poznata posvuduša. Modna trendsetterica s dvamiliona pregleda na Instagramu.
A ako budu učili, morati će u Irsku! Prekinite lagat djeci! To se ne radi!
Imaju Koprivničanci i plinaru, pa neće valjda po zimi bit grijanje na prdenje.
U stvari, plinaru baš i nemaju.
A imaju.
Koji mi je kurac, što sam se sada tu zapetljo?
Postoji prduzeće koje se bavi prodajom i distribucijom plina, koje je bilo u vlasništvu grada. Ali je prodano.
2016 godine ga kupijo RWE, koji je na natječaju pobijedio PPD, MET, Zagorski metalac i Petrol, koji se javio u konzorciju s Geoplinom, jer su Korprivničanci, vođeni mudrim Mišelom, baš tvrdo odlučili prodat plinaru.
Kako su svi jako, jako zaposleni kroz tjedan, prodaja plinare se dogovarala u dubokoj tajnosti u nedjelje, kada svi idu k meši, pa niko nije ni vidijo da crveni, koji nejdu k meši, fale i kuju zavjere.
Dobro, nisi prodali baš sve, samo 75%. Ostatak pripada gradu i Komunalcu.
Ubrzo su u Komunalcu shvatili da im je odpozadi nešto tvrdo.
Kronično dekintirani, čekali u da koja lovica kapne i njima.
Narasla brada od čekanja, pa sada izgledaju ko ZZ Top, sa bradama poput braće Gibbons.
A love naja.
Od prodaje.
Fiju, ode. Ko da su je povlačili iz fondova, ko onaj Clapton iz iste županije.
Nema!
Sve to ne smeta rukovodstvo Komunalca, jer ipak se nešto nađe, taman za podić plaće, ali jebiga, nema opet baš za sve.
Ali ima za podić plaće upravi. Ne puno i ne često. Samo dva puta u pet godina.
Taman je bilo, na knap.
E, za radnike nije bilo.
Ko ih jebe, što nisu Saborski zastupnici. Ili suci Ustavnog suda.
Sve si mislim, samo dva puta u pet godina?
Nije u redu, ni malo. Život je jeben i nepošten, da je došla lova od prodaje Plinare, druga bi se pjesma pjevala.
Sve to se događa pod budnim okecom Mišela Jakšića, gradonačelnika Koprivnice.
Bez kojega ne smije u Koprivnici pasti niti jedan list.
Ali, dobar je taj Mišel, skrban je i brine o ljudima, evo, kada je onomadne potpredsjednica koprivničkih crvenih, a i predsjednica uprave Komunalca, sjebala auto, 
službeni naravno, brižni Mišel je sve sredijo.
U tren oka. Dva tri telefonska poziva i stvar je riješena.
Po devizi, pojavu osudi, druga spasi.
Toliko brzo da iživcirana Maja nije stigla ni puhati u Dragger.
Pa što će dama i drugarica, u istoj osobi puhati nekakvim policajcima?
Po oprobanom konceptu kruha i igara, promućurni gradonačelnik Mišel Mabel, zna kako se postupa sa sitnom klateži, koja će glasati za njega, bez imalo razmišljanja.
Pa se za Prvi maj organiziraju bezbrojni koncerti, raja se lema i tuče porcijama po glavi, ne bi li odnijeli dvije tri porcije doma, da se nakrkaju do sita gradskog bažula.
Priča mi jedan stari, lukavi Koprivničanec sa drugim stolom, da je čuo da je kada je bio mlađi, Mišel sve piso što mu je pričao drug Mršić, pisao i pamtio.
Mršić je ipak gospodin čovjek, čovjek sa znanjem, prošao je školu Milana Bandića, čiji je posilni dugo godina bio.
Bandićev učenik.
Biće da je išo u razred sa Berom, ali je bio bolji đak.
Sviti derneci se plaćaju lovom od prodaje plina.
Ima tu i logike, najedu se penzići graha i doma prde i griju se. Samo treba proradit na tajmingu, za Prvi maj više ne treba grijanja.
Ali, ne sumnjam da će se dobri i brižni Mabel i toga dosjetiti.
Nadrkani građani, naročito oni stariji, ko čiča zajebant sa susjednog stola, godinama su odvajali samodoprinosili da bi se napravila plinara, koja je eto prodana na osnovu zaključaka tajnih sastanaka nedjeljom, dok je sav pošten svijet ili na meši, ili u kladionici, traže da im se pokaže ugovor o kupoprodaji te plinare.
Diš davat ugovor, koji je napravljen na osnovu tajnih sastanaka, u javnost?
Baš su šašavi ovi građani!
Mislim da sam na početku reko da imaju i vodovod.
Ne znam, ja sada pijem pivo, voda mi nije u fokusu interesa.
Čak me ne zanima ni izvjesni gospodin Pobi, koji je bijo direktor Vodovoda, ma bijo je direktor ko fol, nije mu Mišel, kako mu od milja tepaju Veliki Žuti, dao nikoga zaposlit. Šta on tu ima zapošljavat.
Njegovo je da potpisuje kada mu se naredi!
I da se javlja na telefon.
Pa su ga stalno zivkali, Halo Joža, daj plati, samo milion kuna Komunalcu. Je, a kak ne daš? Nemaš za kaj platit, nemaš računa? No dobro, buš dobil nekakvog računa, pa plati. Kak nećeš? Nećeš? Dobro, nebuš ti bu drugi!
I stvarno, nije bila zajebancija, jedan dan dođe čovjek u Vodovod, dovela ga direktorica, Maja, ona koja nije duvala policiji, koja ga je čekala u birtiji, da zajedno odu na poso, udarit u guzicu Peteka.
A novi direktor okasnio.
Ali, nije Maji mrsko bit u birtiji i čekat direktora, dapače, ona to voli. Ionako ona vodu proizvodi, pa nije luda to pit u birtiji.
Novi diša malo baca na Jamesa Bonda, pa ga Maja dovela u prduzeće.
Dobar dan, dobar dan, ja sam novi direktor, moje ime je Petras, Zdravko Petras, gdje su ti računi da potpišem?
Pa je sve ispotpisivo, napravio domaću zadaću, onda je uzeo metlu i pomeo sve koji su bivšem direktoru ikada rekli dobar dan.
Tako i treba, koji kurac oni imaju pozdravljat nepismenog direktora, koji se ni potpisat ne zna.
Na virman koji mu je poslo Mišel.
Pa je doveo nove ljude, koji se vole družit i slušat mudrosti pismenog direktora.
Kad si potpisnik virmana po nalogu Mišela, možeš zaposlit svu svojtu i sve prijatelje.
I ženine i ljubavničine.
Zanimljivo je da ta dotična Maja Sa Šanka, koja je dobra osoba, dobra ko hljeb, ima nekakvu čudnu poslovnu povijest.
Direktorica je u tom vodovodu, a ima svoje računovodstvo doma.
Pa servisira velike dobavljače gradskih poduzeća, kojima je poduzeće u kojem je direktorica ujutro dužno, popodne vodi knjige, a sutra ujutro na poslu plaće fakture koje je proknjižila.
Gradskim novcem.
Po nalogu Mišela.
Rekli bi tuđim kurcem po plotu mlati.
A u vražju mater.
Nemrem više.
Kam god diirnem iskače Mišel. Pa jel on spava uopće?
Nemrem ovaj čas. Sve mi se smutilo u glavi. Ali ne od dvije kave i jedne pive, nego od ovog štrikanja.
Tu stajem.
Nastavak slijedi dok dođem sebi od svih ovih svinjarija
