Sve je više tema o kojima je teško pisati. Teške teme. Teške, jerbo smo mi Hrvati strastven narod. Strastveni Internet ratnici. Strasni u mržnji, strasni u ljubavi. Razum i logika izgorjeli su davno u vatri strasti. Ali dupe dalje od Interneta makli ne bi.
Ponašamo se poput roditelja koji bezgranično vole svoju djecu, praštaju im sve, od sitnih nepodopština do kriminala i huliganizma. A da pri tome svu tuđu djecu naprosto mrze. Količinom mržnje kojom vole svoju djecu.
Neki, posve polako, ali uporno, vrlo uspješno, od medija instalirani nakaradni kriteriji vrijednosti dobivaju svoje pobornike, koji žestoko napadaju sve one koji ne misle poput njih.
Cijeli je niz tema koje postaju provokacija. Prst u oko. Ako napišeš da su tipovi koji su išli u Grčku lemati druge tipove, samo huligani i krimosi, izazivaš val mržnje. Uvreda. Spominju ti majku i oca, ali i širu familiju. Ako napišeš da Zagreb nije pokošen, kao da si gurnuo ruku u leglo zmija dobro skriveno u dubokoj travi zagrebačkih parkova.
A Zagreb nije pokošen. Pa ma što god vi tvrdili. Nije! Nekadašnje lijepe livade postale su strništa nakon bezdušnog košenja nakon pauze od nekoliko mjeseci.
Ako napišeš da se smeće ne odvozi, postaneš kanta za napucavanje tipova koji su dostigli neslućene visine, dokopali se sinekura i nekakvih honorarčića za sjedenje u gradskim upravnim vijećima. Pa ti verbalno oči kopaju, ne bi li opravdali svoj honorar. A Zagreb je prljav. A oni kažu da nije.
E, pa drage dame i gospodo kad već tvrdite da Zagreb nije prljav, priložite uz vaše tvrdnje sliku vašeg doma, vašeg šekreta i vašeg sudopera. Da znamo s kakvim musavcima imamo posla.
Ako na osnovu svog radnog iskustva tvrdim da su stari tramvaji s obnovljenim rukohvatima loše rješenje, prozivlje se moja šira obitelj. I živa i ona koje više nema. Sve to naravno, rade tipovi koji nikad u životu nisu radili u proizvodnji u kojoj se radi na strojevima. I uvijek se izbjegava kupiti stroj star tri desetljeća kojem je prijašnji vlasnik odavno svu mast izvadio. Jer je to samo stari klump. Skalamerija s obnovljenim rukohvatima.
Sjećam se epizode s češkim tramvajima koji su stajali poput slonova po najmanjoj kiši. Smetala im kiša. Njemački klumpovi, poprilično arhaičnog dizajna dolaze u Zagreb. Vozit će ulicama, prolaziti kraj šahtova koji se čiste ili ne čiste, to još pravo ne znamo dok ne padne lišće i dođu jesenske kiše. Daj Bože da sam u krivu. A opet, poučen dosadašnjim iskustvom funkcioniranja gradske vlasti, bojim se da sam u pravu.
Nikada, niti u jednom članku, niti u jednom komentaru nisam hvalio Milana Bandića koji je umro prije prve pravomoćne presude. Na žalost.
Jer, Milan Bandić bio je pokrovitelj kriminala i nepotizma, tip koji je Zagreb gurnuo u ralje kriminala, kumova, mafije. Svojim političkim djelovanjem u Saboru zadao je ružan, smrdljivi udarac demokraciji. Čovjek koji je isto tako smeće slabo odvozio (ali ipak bolje od ovih sada) istovremeno je revno skupljao smeće u Saboru, pa je njegov klub zastupnika narastao do respektabilne veličine. Od Sabora je napravio Jakuševac. Smetlište političkih otpadnika.
Milan Bandić politički je prosvjetitelj, pokazao je kakav ljudski otpad biramo. Upravo kao što je odbjegli kriminalac Zdravko Mamić postao najvećim reformatorom sudstva svojim otkrivanjem sudaca koji su ipak samo lopovi.
Nekakvo poštenje u koje se kunu pristaše vladajuće garniture, ne mora nužno biti prednost. Jer puno ljudi razmišlja na način Jel mačka crna ili siva, svejedno mi je. Dok miševe lovi. A sadašnjoj vlasti štakori se kraj kontejnera kote.
Nisam pisao ni o Mati Rimcu, nisam pisao ni ono što uistinu mislim. Jer mi je bilo svejedno. Mi smo kao građani toliko puta izvarani da čovjek naprosto kad vidi prevaru i laž, odmahne rukom i ode dalje. Onda me zasmetalo. U trenu kad je Mate Rimac postao maneken HDZ-a, maneken vlade kakvu nikad nismo imali, a kakvu nadam se iskreno, nikad više nećemo imati.
Rimcu su, zaslugom Vlade Andreja Plenkovića odobrena enormna sredstva za razvoj autonomnog taksija. Naravno, ne treba se bojati sudbine i egzistencije taksista u budućnosti, jer je u cijeli posao upetljan HDZ. A znamo kako prolaze projekti u koje je uključen HDZ. Vidi Slavoniju na što liči. A Projekt Slavonija…
U cijeloj stvari dobar je samo jedan detalj, Ogromni dio te love pristigao je iz EU. Pa kontrola provedbe tog novca vrši nadrkani OLAF i gospođa Laura Kovesi, koja izgleda nema smisla za humor kakav prevladava u ovoj državi.
Novaca za Rimca uvijek je bilo. I sluha, odjednom su sluh za složene rekao bih HiTech zahtjeve, imali HDZ krkani vlasnici sumnjivih diploma, tipovi neupitno tupavi. Ali na vlasti.
Istovremeno dok je Rimcu novac pristizao punim mlazom, vatrogasnim šmrkovima iz ruku nasmiješenog Andreja i ministara, Banija, Zagreb obnavljali se nisu. Skoro tri godine nakon potresa.
Što reći? Ništa, riječi za to nemam.
Projekt autonomnih taksija ne da kasni, nego strahovito kasni, pa je od EU zatražena prolongacija rokova korištenja tih sredstava.
Zašto je prolongaciju tih rokova, tražila Vlada, a ne Rimac, odgovor je jednostavan.
HDZ je to.
Ova država daje ogromnu lovu na sve strane. Valjda se to tako mora. Gradi bolnicu u Mostaru, a Hercegovci se liječe u Splitu, plaća debele povlaštene mirovine iz sredstava koja se prikupljaju izdvajanjem redovno zaposlenih koji nikada ni u ludilu neće imati pravo na povlaštenu imovinu, nego će imati crkavice od tristo EUR-a. Plaća sve veći broj mirovina braniteljima, kojih bi naprosto zbog proteka desetljeća od rata moglo biti manje, a svakog dana se rađaju novi branitelji, novi korisnici braniteljskih mirovina. Ako nastavimo tim tempom, svi će Hrvati za desetak godina imati braniteljske mirovine.
Plaća redovito ogromnu lovu Crkvi, prema međudržavnim ugovorima s Vatikanom. Vatikan nema ni malo empatije i suosjećanja za težak život Hrvata. Njemu lova dolazi. Plaća vjeroučitelje, koji za svoj rad ne odgovaraju državi, Ministarstvu prosvjete, nego Vatikanu. Sve je to šašavo i nakaradno. Hrvatska je to. Pa se ne treba čuditi. Ko da je državu gradio Antun Tun.
Kad postaviš tezu, voljan sam plaćati za svaku uslugu koju moram, ali očekujem da se ona izvrši, Internet ratnici koji su valjanje ulicama nakon prošlih izbora postali samo lijevi fašisti, tituliraju te svakakvim izrazima.
A ja sam svoj novac, onoliko koliko ga imam, zaradio mukotrpnim i poštenim radom. I nikad nisam naplatio nenaprevljeno. Niti sam budala koja će šutjeti kad dobije račun za uslugu koja nije napravljena. A kao građanin Zagreba, dobivam poprilično redovito uplatnice. Za uslugu s kojom nisam zadovoljan ni malo.
Nipošto ne treba zaboraviti da je prirez u Zagrebu najviši, čak 18%, postoje gradovi koji prireza nemaju. I svaka usporedba s njima, deplasirana je. Debelo deplasirana.
Služi samo jednom.
Prikrivanju nesposobnosti vladajućih. Kako u gradovima, tako i u državi.
