“Ili mi ili oni, izbor je jasan. Dobro ili loše, svjetlo ili tama”
Izjavio je Zoran Milanović u Varaždinu u lipnju 2015.
Dan nakon, ako me moje bilješke ne varaju, čuvenog sastanka sa šatorašima.
Tada je te riječi slušao i ozbiljno glavom kimao i Mario Habek, saborski zastupnik iz Varaždina, kojega Varaždinci ne prepoznaju na slici, iako se već četiri mandata kiseli u Saboru.
Pa su na upit novinara RTL-a, koji su građanima pokazivali njegovu sliku i pitali o kome se radi, građani redom odgovarali da ne znaju, ili da je to nekakav svirač ili pjevač.
A u stvari je samo svirač kurcu, četvrti mandat za redom, glazbenik sa palube Titanica, koji je smisao svog boravka u Saboru pronašao u sjedenju u klubu zastupnika sa onim masnjikavim Čurajem iz HNS-a. Umjesto da sjedi sa Marasom,
Ja o Gordanu Marasu ne mislim Bog zna kaj, ali, on je za onog Čuraja uistinu pravi Bond, James Bond. I to ne bilo koji. Sean Connery.
Tada su skočili svi.
Jerbo da je Milanovićeva izjava ratoborna.
Skočili su HDZ ovci, skočili su i obožavatelji Desanke Šakić, naši vrli desničari.
Javili se i dignitetlije, na noge lagane skočilo je 95 stranka koje u imenu imaju Antu Starčevića, ona jedna, devedeset i šesta, se digla malo sporije, dok je magistar Đapić uspio podići dupe.
Skočili su i SDP ovci, da to nije u redu.
Oni su oni jako senzibilni, salonski seronje kojima ta izjava nije bila u redu, jer ju je izrekao Zoka. Mnogi od njih su ga par mjeseci kasnije i onda još jednom, desetak mjeseci kasnije sabotirali na izborima.
Da bi se ti saboteri danas slikali sa njime. Jer su nanjušili svojim hijenskim njuhom da Zoki dobro stoji.
Pa su sada osnovali Stožer za očuvanje digniteta Zorana Milanovića. Gdje god se on pojave, evo lešinara i hijena.
Kampanja je, predsjednička.
Hrvatska je oblijepljena.
Plakatima predsjedničkih kandidata.
Kao i svaki puta pred neke izbore.
Pa se fotošopirane face kandidata neuvjerljivo smiješe putnicima, uz ceste po svakakvim nedođijama i vukojebinama.
Poruke su to već prožvakane.
Jedan ima karakter, dama sa trepavicama poput lepeza od nojevog perja kojim su ladili Kleopatru, koristi prokušanu Sanaderovu krilaticu ZNA SE. Jer Hrvatska zna.
A Hrvatska zaista zna. Svaki Hrvat zna tko je opljačkao Hrvatsku. HDZ.
Ali oni koji su je opljačkali, oni će glasat za HDZ, naravno, a opljačkani, njih većina, neće ni izać na glasanje.
Jer su im valjda i mozak popljačkali.
Jer Hrvatska zna.
A već trideset godina za HDZ glasaju neznalice i neškolovani. Valjda im je glasanje za HDZ kompenzacija za manjkavo obrazovanje.
Nekakav šlagerista je opalio devizu Sad il nikada.
Ima tu još svašta.
Onda su se dosjetili Srbi.
Koji bi promovirali ćirilicu, provokativno, jerbo mnogim Hrvatima je promocija ćirilice prst u oko.
Ma razumio bih ja da ne ćirilica prst u oko onima koji su sudjelovali u ratu, njih 360.000 kako je naglasio Tuđman, ali broj mrzitelja ćirilice je neprekidno rastao.
Kao što je i nakon rata počeo rasti broj sudionika u ratu.
Ondak su se dovitljivi, promocije ćirilice željni Srbi dosjetili.
Polijepili plakate istovjetne originalima, napisane na ćirilici.
Odmah se javio onaj pjevač kuruze, Miroslav Škoro, kuruzist i šlagerist.
Na čijem je plakatu napisano Sad il nikada.
Strašno ga je raspizdilo što kraj njegove slike sa srdačnim osmjehom, onako proračunatim, piše Cад ил никада.
Pa je odma reagiro.
Opet je pokazao je da je čovjek s refleksom.
Kao što je pokazao da je čovjek sa refleksom, pobjego je iz Hrvatske 91 kad je netko zaustio riječ RAT.
Nakon slova R, već je sjedio u avionu na putu za dovoljno daleku Ameriku.
Taj dio svog života opisao je u autobiografskoj pjesmi Mata, gdje kaže:
Onda je došla 1990ta
otac reče «SAD ili nikada»
I Mata krenuo ko iz nekog sna
bez igdje ikog, al srca velika
Pa je naš junak (svakako ne mislim na pravo junaštvo, jerbo je kukavica i pobjegulja, nego na glavno lice ovog dijela priče) otišao u SAD, jer je shvatio ako ne ode u SAD, neće nikada. Otišao je sam, velikog srca velika, ostavivši domovinu da se kupa u krvi.
U SAD.
Vrlo jezgovito i lijepo opisano,
Ondak su njegovi stožeraši reagirali i opalili: Kad Škoro pobijedi, SNV će puno bolje razumjeti svoju ulogu u društvu’.
Pjevać šlagera i onaj njegov popić će valjda pojasnit srbima u kojem kutu im je mjesto.
Ili u za koji traktor da sjednu?
Ali neće to odma napravit, valja prvo prekopat Jasenovac, a možda i most u mostaru srušit, kako je to Škoro davno obećao…
Odma su se javili dušobrižnici koji su ćirilićno izdanje Škorinih autobiografskih stihova shvatili kao provokaciju.
Poziv na nekakav obračun.
Valja biti iskren, Sad il nikada, ili Cад ил никада, uistinu jest provokacija.
Puno žešća od one Ili mi ili oni!
Na stranu što je taj stih istrgnut iz konteksta pjesme koja opisuje bijeg Škore, on zvuči uistinu ratoborno.
Ali, gledano po redu, čirilična verzija je samo tuk na utuk.
S tim da je utuk Škorina verzija, koja je dobila odgovor na ćirilici, tuk.
Ispričavam se čitateljima, ali ja u svojoj kolekciji fontova na kompjutoru uistinu nemam font koji prikazuje ušato u, koji bi trebao pisati na početku riječi Utuk.
Samo u smislu ovog teksta.
