U kavezu ograđenom žicom, takozvanom Oktogonu, lemao je nekakav crnac nekakvog bijelca.
Bijelčevo lice ličilo je na faširano meso prije nego što se počne pripremati bolonjez.
Lemao ga je ko Panta pitu.
Preko sto divljačkih udaraca sletjelo je na facu bijelca.
Točnije 170.
Udaraju se nogama u jajca, bacaju se po podu, faćare se i savijaju ruke.
Ondak je bijelac opizdio tog kmicu nekoliko puta i kmica se rasporstro koliko je dug i širok.
A bijelac kaširanog i faširanog lica je pobijedio.
A dobijo je 170 udaraca u tikvu.
Daleko do mjesta makljaže, u Hrvatskoj, zavladao je delirijum tremens.
Jer je bijelac, kako se ono kaže, naš.
Naš Stipe.
Jer ima tetoviran hrvatski grb na stopalu.
Sa prvim bijelim poljem, naravno!
Da ne bi bilo zabune. Prije bi si nogu odrezo nego stavio službeni grb Hrvatske, ako je već imao poriv to napraviti.
Pa je zato pravi Hrvat. To što beknit hrvatski ne zna, to što porez ne plaća ovdje, upravo ga kvalificira za bit većim Hrvatom od mene ili od vas.
Jer se tetoviro krivim grbom.
Da li to znači da je Mike Thyson Kinez, jer ima tetoviranog Mao Tse Tunga?
Malo mi i vuče na Kineza.
Odma je, nakon što se crnjo prostro po patosu, predsjednica objavila svoju sliku na Twitteru, sa tim, na stopalu nepravilno tetoviranim Hrvatom.
Pa mu je oduševljeno čestitala na pobjedi.
Što je samo u tradiciji njenog svakodnevnog koketiranja sa svime što ne prizna ovakvu Hrvatsku, kojoj je ona predsjednica.
Čestitala mu je jer je pobrao bogovske batine radi sporta.
Jučer su u nekakvoj vukojebini, Hrvati za koje se ne zna da li imaju tetoviran grb na stopalu ili negdje na mjestu koje nije pristojno spomenut, naročito ne u kombinaciji sa grbom, bogovski nalemali nekakve Srbe, koji čak nisu bili niti crni.
Nego više crveno – beli.
Jer su gledali utakmicu Crvene zvezde.
Pa su heroji uletili u birtiju gdje se valjda uz Bip pivo gledala utakmica, sa pajserima, štangama i pazi sad, mačetama u rukama.
I počeli lemat Srbiće koji su mirno gledali utakmicu.
Onda je neki Hrvatko viknuo Bježmo braćo, pobjeda je naša.
I zbrisali su, ostavivši iza sebe krš i lom. Polomljene udove, razbijene glave.
Pobrali su nevini ljudi bogovske batine, radi sporta.
Nije baš ko taj tetovirani Stipe, ali u biti, isti je kurac.
Samostalan, neovisan, nadrkan, do zla Boga disgrafičan. Ne poznajem, na žalost, Sorosa da investira u mene.
Ne poznajem ni razne sjecikese koje kupuju naklonost vlasnika portala, da ulože u mene. Ne poznam nikoga tko bi ulagao u mene.
Jer ne volim da se bilo što ulaže u mene.
Puno ja toga znam, ali sve moje znanje je samo kap u oceanu moga neznanja.
A u oceanu nikako ne možeš uočiti jednu jedinu kap. Onu kap moga znanja…
Ja sam skroman, ne volim se kitit tuđim perjem, ni medaljicama koje nisam zaslužijo. A ne volim ni kad me sole. Jerbo ja sam podozriv, kurvin sin koji ne vjeruje nikome, pa odma pomislim, kad me posole, puste me da malo odstojim pa me na ražanj nataknu.
Počelo je. Svjetsko prvenstvo nogometu. Moje svakovečernje Mućke padaju u drugi plan, jerbo, fudbal. Danas navijam za Mexico, uglavnom navijam za Mexico. Slušam Himno...
Portir Ivek stajao je na porti. Važna izraza lica, kraj zatvorene kapije, poput američkog admirala koji komandira nosačem aviona, ponosno i uznosito. Buljuk radnika...