Ovo je priča o jednoj ljudskoj osobini, koja se meni gadi. Priča o licemjerju.

Nekako sam navikao da me varaju, ili barem pokušavaju prevarit. Provući špagu kroz uši, pa onako provlačiti unutra van. Istina, dešava mi se rijetko, sve rjeđe što godine idu, ne znam, valjda radi iskustva. Ili što poučen opet, iskustvom, ne vjerujem nikome. Kurvin sin koji ne vjeruje nikome, uvijek su mi šaptali iza leđa. Rijetki su oni kojima sam poklonio povjerenje, kojima bih dao da me vezanih očiju po žici nad ponorom vode. Zadnje iskustvo mi govori da je pad sa razapete žice poprilično bolan. Jer se netko samo dobro zajebavao. Bio mu ćeif.

Na ovom portalu napisao sam tristotine pedeset i sedam članaka u kojima se spominje Milan Bandić. Krupniju ulogu u člancima ima u osamdeset i sedam članaka. Nema niti jednu dobru ulogu u bilo kojem članku.

Svaki deseti članak na portalu spominje neumrlog Milana. Reinkarniranog u Tomislavu Tomaševiću.

Pisao sam o Milanu kritički, prenosio, upozoravao, računao koliko je love iz zagrebačkog proračuna maznuo, u nastavcima računao svakodnevnu zaradu njegovih lopova – jataka na kioscima na Trgu.

Tresli su ga svi. Tresao sam ga i ja, novine, istraživački novinari, građani, političke stranke, aktivisti, DORH, USKOK, ma svi. prerana smrt spriječila je Milana da odsjedi barem malo i razmišlja o svom radu i upravljanju Zagrebom.

Onda je došao Tomašević

Sjećam se prvog susreta s Tomislavom Tomaševićem, bilo je to na protestu na Cvjetnom placu radi gradnji Horvatinčićeve garaže. Priznam, imam veliku manu, pri donošenju suda o ljudima, oslanjam se jako na halo efekt, a Tomašević i okupljeno mu jato ptića nisu na mene ostavili nikakav dojam. Kad već priznajem, onda ću otvoriti dušu do kraja, ne vjerujem ljudima koji su mi fizički nezgodni. Možete me poslati u kurac, možete mi raditi što hoćete, ali to je tako. Dakle, Tomaševiću i družbi nisam vjerovao ni malo.

Onda je puhnuo vjetar, koji jepodigao veo s lica družine koja se naziva MOŽEMO! I otkrio da lica nema, samo guzice. Dvolične i licemjerne.

Potres koji je strahovito oštetio Zagreb, otvorio je na površini grada rascjepe koji su pokazali potpunu trulež Bandićeve vladavine, nesposobnost i lažljivost Vlade, a par mjeseci nakon potresa uvjerili smo se i u podlu prevaru koja se zove MOŽEMO!

Pripadnici te sekte danima su se pred parlamentarne izbore izležavali i noćili pred Saborom, tražeći hitno donošenje zakona o obnovi Zagreba i početka trenutne obnove. Usudio bih se reći, da je veliki broj Zagrepčana popušio tu priču, zaokružili ih na izborima, premda je priča bila vrlo šuplja, i ekipa se uguzila u Sabor. Da bi odmah po polaganju prisege, već kod Rotora, pri odlasku na more zaboravili na dana obećanja.

Zagreb su ostavili oštećen i otišli na more

Zakonu koji je izglasan protivile su se pri glasanju, nisam siguran, ali samo Anka Mrak Taritaš i Dalija Orešković, jer je Anka, dugogodišnja operativka shvatila da Zakon priječi obnovu, da je smetnja sam sebi. Ekipa Možemosa koja nigdje nije radila, ekipa čija praktična znanja ne sežu dalje od valjanja po cesti, nije shvatila u kakvu je zamku upala. Tako sam mislio onda.

Godinu dana kasnije, na lokalnim izborima, MOŽEMO! je hametice potukao sve ostale stranke i kandidate. Jer Zagrepčanima iz dupeta u glavu nije došlo.

Osvojili su vlast, premoćno, u gradskoj skupštini su uz malenu podršku slabašnog SDP-a osvojili većinu.

Amaterska kopija Milana Bandića

Svi potezi Tomislava Tomaševića samo su vrlo blijeda kopija poteza koje je desetljećima vukao Milan Bandić. Kao da dijete od deset godina s velikim entuzijazmom krene crtati Mona Lisu.

Jebe se njima za Zagreb. Zavrzlame oko odvoza otpada, sve do nabavka nekakva dva stroja koja su trebala zamijeniti cijelo postrojenje koje ima ozloglašeni Pripuz, pokazuje samo jedno.

Na izborima prošle godine građani Zagreba su iz vreće pičaka, izvukli kurac

Frajeri pojma nemaju. Umjesto direktnog razgovora s Pripuzom, koji ruku na srce, jedini ima tehničko tehnološke uvjete koji mogu donekle riješiti problem otpada u Zagrebu, krenuli su kupovinom nekakva dva stroja. Pa će zajebat Pripuza. Kao da su kupili dva kotača od automobila i hvalili se da će sami sanirati otpad. Dokaz je to neznanja, a siguran sam i pomanjkanja ljubavi prema gradu.

Jučer je, kad se digla izmaglica bio topao jesenski dan. Dvadeset stupnjeva. Na špici se prešetavale dežurne špicerice poprilično lagano odjevene. Nerijetko se moglo vidjeti ljude s kratkim rukavima kako prolaze gradom.

A na Sljemenu, na Sljeme su dovukli topove. I rade umjetni snijeg. Na plus dvadeset stupnjeva. Baš kao nekada Milan Bandić. Jer, briga ih, vlast su osvojili, kaj ne?

E moj Zagrebe, e moja Dubravo, kako bi u se u tebi reklo: