Frajer je bio zaručen, u dvadeset i drugoj godini. Zaručnica imala 21 godinu.
Nije pravo počela ni živjeti.
Onda se počela drogirati. S kim drugim nego sa zaručnikom.
Onda je nju, onako propisno nadrogiranu, zaručnik zaklo.
Malo nožem, malo skalpelom, malo šrafcigerom.
Samo 39 puta ju je ubo, nožem, skalpelom i šrafcigerom.
Ona mu povoda nije dala ni jednoga, osim naravno što je bila kraj kretena. Kretena koji je umislio da je gospodar života i smrti.
Pa su ga odveli na sud.
Sud u Zadru mu je rebnuo impresivnih trideset godina zatvora, što je nešto manje od godine dana po jednom ubodu nevine žrtve malo nožem, malo skalpelom, malo šrafcigerom.
Impresivnih 30, što je bitno manje od maksimalne kazne.
Cijela stvar je mučna i za pročitati, kamo li za pomisliti, drogirana djevojka nemoćno leži, a kreten je zarezuje, buši, bode.
Malo nožem, malo skalpelom, malo šrafcigerom.
Kreten ima samo dvije ruke. Nikako nije mogao raditi takav ozbiljan posao s dva alata u jednoj ruci.
Dakle, dok je klao žrtvu, šaltao je. Mijenjao alat.
Malo nož, malo skalpel, malo šrafciger.
Dakle nije bilo ubojstvo na mah. Nije uzeo nož i počeo je ubadat, rezat. Tražio je i mijenjao.
Ne, on je alat koristio, mijenjao, možda i tražio alat po kući, sav ljutit što ne može naći skalpel.
Pa se vratio sa šrafcigerom.
Uzeo je mladi život. Uništio nade, budućnost, ubio je dušu obitelji djevojke.
I dobio 30 godina.
Onda je njegov slučaj sletio na stol u palači na Zrinjevcu.
Palaču kojoj su na fasadu nabili skelu, a preko skele zavjesu.
Da se ne vidi da kako je zgrada pocrvenila.
Od srama, radi pravde koja se tamo dijeli, šakom i kapom.
Ozbiljni i stalno nešto nadrkani suci u togama, s facama ozbiljnim, kao da ih strašno muči žgaravica, vijećali su.
Proučavali spise, sudac izvjestitelj je do detalja iznio sve podatke, opisivao svaki ubod nožem.
A uboda je bilo toliko da je sucima bilo već dosadno slušat.
Kome ne bi dopizdilo da mu se 38 puta za redom priča ista stvar?
Onda su mudraci u togama sitnim i činovnički pedantnim slovima perom zaškripali po papiru i nadrljali
U pojašnjenju preinake kazne, sud je naglasio da motiv ubojstva 21-godišnjakinje, koja ničim nije doprinijela počinjenju kaznenog djela, nije razjašnjen. Uz to, sud je nadodao da optuženik nije mogao objasniti zašto je ubio djevojku koju je volio i da je u vrijeme ubojstva bio bitno smanjeno ubrojiv.
Evo, saznali smo, ovi u togama nam odali, da je mladić djevojku volio.
Saznali smo od sudaca koji posve sigurno ne znaju što je ljudska ljubav. Samo ljubav prema položaju i moći se računa.
Djevojku koju voliš zakolješ jednim rezom, jednim ubodom.
Ako je ubodeš 38 puta, zasigurno je voliš jako. Čudi me kako to ovi u togama nisu i napisali.
Onda su shvatili da je taj kreten, imenom Hrvoje Domobran Knežević u vrijeme dok je djevojku ubadao i rezao malo nožem, malo skalpelom, malo šrafcigerom imao samo dvadeset i dvije godine.
Pa valjda nije znao što čini, jer je bio mlad. To što je izrezao i izbo život od 21 godinu, valjda se ne računa. Možda mu je uzeto kao olakšica i to što ga je od silnog ubadanja zaboljela ruka.
Za vrijeme suđenja on je govorio da mu je žao. Jebi ga, ne znam jel mu bilo žao što je ovu zaklo ili što će ga trpat u dupe trideset godina u Lepoglavi. Sud je povjerovo da mu je žao.
Uglavnom, sud je našao nekakve olakotne okolnosti i smanjio mu kaznu za pet godina.
Zvijer u ljudskom obliku dobila je samo 25 godina.
Od sudaca koji žrtvu nisu poznavali, od sudaca kojima žrtva nije bila ni kćerka ni kćerkina prijateljica.
Samo tamo neka seljanka.
Čitam i ne vjerujem.
Osupnula me činjenica što je kazna smanjena samo za pet godina.
A mogli su i za deset.
Još pet radi pravog, domoljubnog imena.
Hrvoje Domobran Knežević.
