Jurim autom iz Austrije, nagazio sam gas. Table uz cestu upozoravaju me da je Slovenija blizu.
Smanjujem gas, provjeravam jesu li svjetla upaljena. Jesam li vezan.
Sve je u redu. Vozim polako, da me slovenski panduri ne zaustave. Sjećam se, jednom sam na putu iz Graza gdje sam živio, prošao cijelu Sloveniju (kakav pothvat) i na izlazu, prije no što se digla rampa, slovenski policajac me baci u stranu i naplati globu jer mi svjetla nisu bila upaljena.
E, evo i ta tortura je iza mene. Projurio sam kroz nekadašnji granični prijelaz, namjerno pojačavši gas i pomislio, Evo vam ga Slovenci. Sad smo u Schengenu.
Vozim se prema Zagrebu. U daljini, suncem okupan Zagreb. Uz cestu blješteći reklamni panoi, reklamira se svašta od namještaja do shopping centara.
Priznam ne obraćam pažnju ni na što, osim na reklame s kojih me zavodljivo gledaju ženske u donjem rublju.
Pa reklame nekakvog trgovačkog lanca s istaknutim cijenama udarnih artikala, za samo 9,99 EUR možeš kupiti nekakvu stolicu s kojom ne znaš kaj bi.
7,99 EUR košta paket nekakvog Nikad čuo piva, za koje piše da je najbolje.
Europa.
Izlazim iz automobila, trljam oči. Štipam se. Ogledavam se, gdje li sam to?
Europa, sloboda
Projurio kroz granicu bez zaustavljanja. Sve cijene u EUR-ima. Pa poskočim veselo i viknem „ Europa, sloboda!!!“.
Kad ni od kuda iz nekakvog grma iskoče Plenković, Grlić Radman, Božinović i Jaglac i kroz smijeh kažu:
