Danas je u kraljevskom gradu Kninu održana predstava koju su izveli natruščici iz putujuće družine.
Bogatstvo scenografije nadomjestilo je siromaštvo izvedbe.
Jebi ga, ili je bilo obratno.
Govorio je jedan omanji čovječuljak koji inače ima problema sa govorom.
Neko ga zajebo, pa mu je govor napiso, nisu mu dali da čita svoj govor.
Ili još bolje, nisu mu dali da govori, jer ipak je to komemoracija, a ne komedija.
Onda se pojavila jedna glumica, koja je u maniri Omelije iz Hamleta u Mrduši Donjoj izvela kratki domoljubno emotivni, srceparajući, ali zato litajući, monolog.
Takozvani sraćka style speech, kako to kažu Englezi.
Kuruza. Čista kuruza!
Bilo je tu patetike i suza.
Trabunjala je i sraćkala svašta. Plakala, demonstrirajući kvalitetu makeupa koji se nije razmazao, a boga mi ni lepeze se sa kapaka nisu odljepile.
Odljepila je jedino ona! Skroz!
Prisjetila se razgovora s vojnicima tijekom posjete Afganistanu kada ih je pitala zašto su ovdje, a najbolji odgovor je bio odgovor hrvatskog branitelja čije je ime zaboravila i koji je rekao: recite ljudima da se domovina brani dok su neprijatelj i opasnosti daleko. Ja sam iskusio da kada neprijatelj dođe na kućna vrata je prekrasno.
Vjerojatno zato general Krstičević, kao vrsni poznavatelj engleskog jezika, već pregovara sa NASOM, o slanju hrvatskih vojnika na Mars, kako bi branili Hrvatsku sa još veće udaljenosti.
Upravo je tako, sa sigurne daljine branila Hrvatsku i današnja govornica i proljevačica suza na kninskoj tvrđavi, na Zrinjevcu, šuljajući se debelim tepisima koji su prigušivali zvuk hoda u štiklama.
A djecu poslala u Ameriku na frontu, a ne u Afganistan. Valjda čula od Škore da je američka fronta sasvim OK.
