Vozim danas autoputom od Varaždina prema Zagrebu, vani je lijepo, sunčano. Upravo sam završio razgovor, prijatelj me nazvao i govori mi Znaš li da je glavni pregovarač s Možemo, Ivan Račan?
Ne znam, ali me ne čudi. Kod SDP-a čuda ne postoje. Odavno sam se prestao čuditi kad je u pitanju SDP. Pa pred godinu dana sam pisao da je Račan jedna od većih žrtava sukoba Plenkovića i Milanovića, jer nikako ne imenuju nove ambasadore, pa je Ivan Račan ostao na suhome, a obećano mu je mjesto ambasadora. U Kataru. Pričaju mi s Iblera da se malo prestrašio, kud baš Katar, da ne bi u Kataru dobio katar. Na želucu. Sve mi dirajte, ali želudac ne.
Bratskom katarskom narodu, Katarćanima, dolazi novi ambassadeur
Kakve kvalifikacije za predstavljati bilo koga, bilo gdje ima, pojma nemam. Ali nije on prvi.
Onda se proširila glasina da će Račan pojaviti u Bruxellesu kao europarlamentarac jerbo će ga SDP nakeljiti na visoko prolazno mjesto. Kakva je pamet u esdepeovaca, ne bi me čudilo da ga stave da nosi listu. Račan je navodno jako zagrizao, jer je čuo da je u Bruxellesu odlična klopa, a tamo je oko tisuću zastupnika, pa niko ni ne vidi ako nisi na sjednici. Glavno da dođeš na gablec.
Pa je logično da kao budući diplomat vježba pregovaranje s tim tipovima iz MOŽEMO, a koji ne mogu.
Završili smo razgovor, vozim i razmišljam o tome što sam čuo.
Nekako odmah sam se sjetio Isusove propovjedi na Gori, zapisane u Evanđelju po Mateju Mateja i one Blago siromasima duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko.
Osmjehnuo sam se, svjestan svog vučjeg osmijeha. Jer, odmah nakon Mateja, u glavi mi je zazvonila ona pjesmica
U svetu postoji jedno carstvo,
u njemu caruje drugarstvo.
U njemu je sve lepo, u njemu je sve nežno,
u njemu se sve raduje!
Ne znam vidim li samo ja vezu Mateja i Branka Kockice, no svejedno, veza je jaka. A slika, jer ja razmišljam u slikama, se odmah stvorila.
Kraljevstvo nebesko
Prekrasni zeleni proplanak, gdje koji oblačak, tratina obasuta cvijećem, a u daljini tratina je obrubljena gustom zelenom šumom. Tratinom žubori potočić, bistar, bogat pitkom vodom.
Na tratini je puno ljudi, svi se smiju svi su veseli, kako bi danas rekli svi su cool. Atmosfera, osjeti se, ugodna, bez ikakve žurbe. Cvrkut ptica, lagani dašak vjetra miluje lica razdraganih ljudi. Vidim tu i Peđu Grbina, a do njega Ivan Račan, priznam isprva sam, kad sam ih iz daljine uočio, mislio da su to don Quijote i Sancho Panza, prepoznao sam ih tek kad sam prišao bliže, veselo se smiju tu je i Siniša, i obje Biljane, ma sve poznata lica, meni poznata, doduše, meni samo poneko drago. Pa svi su tu. Nasmiješeni i razdragani. Osvrnuo sam se, pa pomislio
Jebate, pa ovo je kraljevstvo nebesko. A oni uživaju u kraljevstvu nebeskom u koje su došli na pravdi Boga i siromaštva duhom.
Blaženo uživaju, ko praščići u blatu.
Jer gdje bi ta grupa neznalica i političkih lajbeka, mogla biti tako razdragana, osim u kraljevstvu nebeskom?
Posljednja večera prije Kraljevstva nebeskog
Misli lete dalje, zamišljam posljednju večeru, prije no što su dospjeli ovamo.
Na sredini stola sjedi Peđa, do njega apostoli, zamišljam gužvu koja je prethodila večeri jer su svi željeli zauzeti Judino mjesto.
Konačno je nakon silnog naguravanja Siniša uspio sjesti na to mjesto. Posve normalno, za večeru su servirali čobanac, omiljeno jelo svih SDP-ovih okupljanja. Jesu li poslije čobanca održali turnir u belotu, ne mogu tvrditi, ali sam poprilično siguran. Jar, što su partijska druženja bez čobanca i turnira u belotu?
Tko je pružio posljednju pomast stranci i članovima, ne znam, ali vjerojatno neki član Predsjedništva ili Glavnog odbora. Čavle u lijes su zabijali svi. Jedan drugome. S velikim zadovoljstvom
Osvrtao sam se, ali jednog člana, izvjesnog Dinka za kojeg pričaju da u džepu nosi prekidač, da ugasi svjetlo na kraju, njega nije bilo. Upitao sam tiho nekog nasmiješenog tipa, gdje li je taj Dinko s prekidačem?
On nije došao.
Ostao je ugasiti svjetlo.
