Bilo je to pred desetak godina. U restoranu Miramare, uz obilnu porciju tek s ražnja skinutog janjca, onako gino ruskave kožice, birtaški slanog i gemište iz oznojenih čaša sjede i i razgovaraju dva direktora. Jedan od njih predsjednik je uprave jedne od najvećih državnih firmi, a drugi je direktor građevinske firme.
Obojica su vjerni članovi HDZ-a, a hijerarhiju u stranci odaju njihovi položaji u poduzećima. Taman dok je zagrizao u mastan bubrežnjak, od čega mu se brada glancala ko pesja jajca, progovori stranački i gospodarski kapitalac. Čuj imam problema s nabavom, nabava ima pedesetak ljudi, a šef nabave nije naš. Moram to pod hitno riješiti, velik je to novac. Trebam nekoga povjerljivoga.
Drugi polako otpija ladan gemišt, pušta da mu lagano klizi niz grlo i progovara. Imam ja jednoga, neki mi je daljnji rođak, radi kod mene u nabavi, a naš je sto posto. U Mladeži je od malena. Da ti se javi?
I nije prošlo dugo, raspisan je natječaj za direktora nabave jednog od najvećih državnih poduzeća, na posao je primljen naš rođo.
Uvalilo mu plaću neto 18.000 kuna, službeni auto dvadeset četiri sata na dan, mobitele, laptop, ured na jednom od najljepših trgova u Zagrebu.
Skladištar u građevinskoj firmi koji broji štehere, postao je direktor nabave jedne od najvećih državnih firmi. Jer je „naš“.
Nije prošlo dugo vremena, a stranački i gospodarski budža počinje shvaćati da nešto s nabavom baš i ne štima. Roba ne dolazi, a plaćena je, u stvari preplaćena, po starom dobrom običaju, pa nije beg cicija.
Financijska direktorica se žali da dosta teško surađuje s novim direktorom nabave, rekla je je vrlo obazrivo, znajući okolnosti kako je primljene, novi direktor nabave je dosta tanak, pa što je n od sada radio?
Gospodin budža bahat i arogantan, je tolerantan kad se radi o njihovim dečkima, pa protisne Ma pusti, privikava se. Prolazilo je vrijeme, s privikavanjem nije išlo nikako.
U kasnu jesen na redovitoj posjeti Miramareu, za stolom ugleda direktora građevinske firme koji mu je preporučio njihovog dečka, kako trpa u sebe vruću janjetinu, ko da mu je zadnje na ovom svijetu.
Riječ po riječ i onda klasično pitanje, Kako je moj mali, rekao je d aje jako zadovoljan. Hvala ti, revanširati ću se.
A što je on radio kod tebe u firmi? Upita direktor i stranački i gospodarska budža. Radio je u nabavi, par godina, bio je skladištar.
Skladištar u građevinskoj firmi koji broji štehere, postao je direktor nabave jedne od najvećih državnih firmi.
Jer je „naš“.
Da ne duljim. Cijela priča ovdje ispričana istinita je do zadnjeg detalja. Imena sudionika, na žalost, vrlo su mi dobro poznata, likovi su to koji i danas kadroviraju u gospodarstvu, miljenici svih šefova HDZ-a od vremena Franje Tuđmana.
A Franje nema već dvadeset i jednu godinu.
A oni i dalje plutaju na površini, poput govneta na plaži u Stonu. Ovo je priča koja pokazuje da ovo društvo nikada, ali baš nikada neće moći naprijed.
Ni jedan milimetar.
Koliko li je samo neškolovanog stočnog parka, goveda i konjina zaposleno na ključna mjesta u državnim firmama, agencijama, ministarstvima?
Vjerujte , svaki od tih će svoje radno mjesto i sve beneficije koje uz to idu čuvati po cijenu života.
A vi se dragi moji, jebite!
