Pratim našu politiku, ako se to tako može nazvati.
Pamtim detalje, a imam puno toga i arhivirano, da se nađe kada zatreba.
Dakle, situacija u državi je više-manje katastrofalna, teško je naći jedan segment koji donekle funkcionira.
Razmišljao sam jučer, nakon objave 500 najuspješnijih poduzeća, o nakaradnosti sustava.
Među prvih top 10 poduzeća, nema ni jednog pravog poduzeća.
Znate ono, da proizvode nešto, da to prodaju.
Pa makar i cinculatore za gefufnu.
Šest poduzeća od deset najuspješnijih su jasličari, oni koji piju krv na slamku državnom proračunu, državne firme, više-manje monopolisti.
Pa su iz tog razloga uspješni.
A od šest poduzeća na čelu tri, pouzdano znam, sjede tri panja.
Od šest. Ove ostale ne poznajem.
Panjina vodi jedno od najuspješnijih poduzeća.
Jer ima monopol.
A propo bi mu vlastiti dućan da je jedini u krugu od sto kilometara.
Ostala četiri poduzeća su banke.
Dakle, gospodarski sustav je postavljen nakaradno, pa uopće se pitam, koji kurac imamo ministarstvo gospodarstva, ministarstvo poduzetništva, osim za uguzivanje podobnih kadrova.
Ono malo zaposlenih izvan državnih jasala, svojim radom hrani društvo. Puni proračun, pa iz njega dobivaju plaće političari, uhljebi u državnim firmama, štakori u ministarstvima, učitelji, tete u vrtićima.
Zaposlenik plaća poreze, prireze, zareze, nareze, kako li se svi ti kurci ne nazivaju.
Onaj dio koji im uzima država silom postojećih zakona i propisa, služi za financiranje njihove budućnosti.
Ako vam je plaća 5.500 kuna, u brutu je to 6.880 kuna.
Od toga vam na I mirovinski stup odlazi 1.030 kuna, na II mirovinski stup 340 kuna.
Skoro soma i pol kuna na svakoj plaći investirate u svoju budućnost.
Koja vam garantira kopanje po kontejnerima, dvadeset deka mesa tjedno, tri dekagrama na dan, sjedenje u toploj deki jer nećete imati za grijanje.
Ni za lijekove nećete imati.
Kad jednom odete u penziju.
Lova koju vam uzimaju (onih 1.500 kn cca) odlazi u crnu rupu koja se zove Mirovinski fond.
Mirovinski fond su sredstva koja radnik izdvaja tijekom svog radnog vijeka, teško je reći danas koliko je to godina, ali recimo 35 do 40 godina rada.
Svaki mjesec soma i pol kuna.
Da bi od toga dobivali mirovinu.
Dok ne odete u mirovinu, vaša sredstva koriste sadašnji umirovljenici.
Kada odete u mirovinu, vi ćete koristiti sredstva koja izdvajaju oni koji rade.
Oni koji su radili kraće, pa su otišli u prijevremenu mirovinu, pa su i izdvajali manje, dobivaju manju mirovinu.
Jer su manje radili.
Što je i pošteno.
Po svojoj vokaciji, Mirovinski fond je u biti privatna svojina svih zaposlenih, dana na upravljanje nekakvom nesretniku, kojemu se u pravilu jebe za penziće.
Zašto sve ovo pišem?
Čitao sam jučerašnje saopćenje HVIDR-e, povodom inicijative Miranda Mrsića za razdvajanje mirovina.
U jednoj rečenici da pojasnim ako nekome nije jasno.
Najvažnije je napomenuti, da Mrsić NIKADA nije izjavio da se braniteljske mirovine trebaju smanjiti, samo se izvori financiranja mirovina moraju razdvojiti! Dapače, istaknuo je da se one ne bi trebale smanjiti!
Mirovine stečene po posebnim propisima (ima petnaestak kategorija) isplaćuju se iz mirovinskog fonda, dakle iz na neki način privatne kasice prasice sviju nas koji smo zaposleni ili smo bili zaposleni.
Samim time, masa, količina novca koji je na raspolaganju svaki mjesec za isplatu korisnicima mirovina, ostaje ista, ali se dijeli na više gladnih usta.
Štruca kruha više nema osam šnita, nego dvanaest.
Pa kroz njih možete gledati.
To je jedan problem, dakle isplata mirovina onima koji NISU radili 35 ili 40 godina.
Drugi je problem, što su upravo mirovine tih koji nisu radili puni radni vijek ili uopće nisu radili, u dobrom dijelu puno veće od mirovina onih koji su vrijedno radili puni staž ili 35 godina.
Dakle, šnita kruha je još tanja.
Sada se broj šnita matematički popeo na dvadeset.
Vi dobijete jednu, oni dobiju dvije.
Oko cijele priče o razdvajanju mirovina, najveću buku su podigli naravno, branitelji.
Prosječna braniteljska mirovina iznosi 5.618 kuna, a prosječna radnička 2.342 kuna. (Podaci: Lider media )
Dakle, mirovina ostvarena po posebnim propisima, više od dva puta je veća od vaše prosječne mirovine.
A broj branitelja koji su radili nakon sudjelovanja u ratu puni radni vijek može se izraziti prstima dvije ruke.
Prijedlog je Mrsićev da se te mirovine isplaćuju iz proračuna RH, ali samo za onaj dio koji branitelji NISU proveli na radu.
Ako je netko sa osamnaest godina postao branitelj, pa otišao u mirovinu, bez da je negdje radio, kompletna mirovina bi mu se isplaćivala iz proračuna RH.
Ako je netko radio desetak, petnaestak godina, pa otišao u rat onda bi mu pripalo oko 1.500 kuna mirovine iz Mirovinskog fonda, u kojega je i on izdvajao, a ostatak DO ISTOG IZNOSA njegove mirovine bio bi isplaćivan iz proračuna.
Najvažnije je napomenuti, da Mrsić NIKADA nije izjavio da se braniteljske mirovine trebaju smanjiti, samo se izvori financiranja mirovina moraju razdvojiti! Dapače, istaknuo je da se one ne bi trebale smanjiti!
Ovo su postavke prijedloga.
Poštenog i civiliziranog.
Napravljenom po principu Čist račun, duga ljubav.
[wdps id=”10″]Onda su se javili iz HVIDR-e. Josip Đakić savio tabak, pljucnuo u pero i napisao priopćenje.
Pa su napali Mrsića, spominju mu da nije bio uzeo pušku pa išo branit domovinu, a oni jesu.
Spominju mu i familiju, pričaju o nekakvom ženinom dugu.
Sve je uvijek provjerljivo.
Postoje ljudi, svjedoci, zapisi, dokumentacija. Postoji i Google, koji dosta toga pamti.
Pamti čak i stvari koje nam se ne sviđaju, ali zato se sviđaju nekom drugom.
Teško je polemizirati sa osobama koje su duhovno inferiornije.
Jer, u pravilu, svaki puta kad nemaju argumente, oni kranu sa uvredama, difamacijama, a ako se ni toga ne mogu dosjetiti, onda te lijepo pošalju u pičku materinu.
Ili u tri, ako su jako raznjupani.
Moj prijatelj Joža radio je cijeli rat u tvornici.
Proizvodio minobacače. Po šesnaest sati dnevno. I mine su proizvodili. Žena mu je radila u TDZ, na liniji, proizvodila je cigarete Croatia, koje su se nemilice slale na front.
Cijela industrija koju nije još stigao zahvatiti blagotvorni val privatizacije, radila je za front.
Sjećate li se toga?
Hoće li i njih netko pitati, gdje su bili 91?
Dakle, kada nemaju argumente koji bi potkrijepili svoj stav, počinju sa osobnim napadima.
Poprilično kukavički, kada se uzme u obzir da se radi o hrabrim braniteljima, koji su stvorili ovo što sada imamo.
Da, njihove su zasluge za sve ovo što sada imamo, vrlo velike.
Mogu biti ponosni.
Pođimo redom:
U svojoj reakciji na Mrsićev prijedlog oni kažu:
- zašto on nije uzeo pušku u ruke i branio domovinu, riskirajući ranjavanje koje bi mu donijelo takve ‘povlastice
- istu inicijativu Mrsić je već započeo u svibnju ove godine, “orijentiran na očito potpuno bezuspješne pokušaje da se domogne udobne fotelje u EU parlamentu”.
- očito zaboravlja njegove nasrtaje na medijske slobode, kada je svojedobno, koristeći se političkom moći, utjecao na odluku tadašnje ravnateljice Hine koja je zabranila objavu teksta o dugu tvrtke njegove supruge HZZO-u u iznosu od 10,6 mil. kuna, koji je nastao od 2010. do 2012. za vrijeme trajanja mandata Miranda Mrsića, ministra rada i mirovinskog sustava u Vladi Zorana Milanovića
Pa da vidimo o čemu se radi.
- U intervjuu koji se ne nalazi samo u mojoj arhivi, nego i na Internetu priča M. Mrsić:
Di sam bio ‘91? Na Rebru, sa svojim pacijentima. Cijelo vrijeme rata nismo prestajali raditi i liječiti ljude. Čak i pod uzbunama. Međutim, 1995. godine tadašnji ministar zdravstva Andrija Hebrang nas nekoliko liječnika odlučio je poslati u Split. Tako se barem komuniciralo na van, a ustvari smo bili stacionirani u bolnici u Rumbocima na Ramskom jezeru pored Prozora u Bosni i Hercegovini, a to se nije znalo. Nikada se time nisam hvalio, ali ne zato što mi fali domoljublja, smatrao sam to svojim dugom domovini i danas svoje sinove odgajam da budu ponosni na svoju zemlju i ljude.
Dakle, bio je., premda đakić neutemeljeno kaže da nije. Pa ja pitam gospodu branitelje, postoji li koji živi branitelj iz te vukojebine zvane Rumoboci? Zašto oni šute?
Zašto šuti Hebrang?
IZVOR:: https://www.vecernji.hr/premium/zivotni-intervju-miranda-mrsica-racan-nije-odredio-nasljednika-nije-sdp-monarhija-1333556 – www.vecernji.hr
- Nije bilo davno, samo nekoliko mjeseci, pa se možda čak i sjećate. Mrsić nije svoje dupe trpao u europsku fotelju. Nije bio na listi! Ali svaka laž dobro dođe likovima poput Đakića i onog drugog, o kojem ću još pisati, bez brige.
- U više navrata Mrsić je rekao da dug nije nikada postojao, da je sve bilo provjereno, prekontrolirano, te da prekršaja nije bilo nikakvih. Sve je naravno provjerljivo. Ako si pošten i imaš poštene namjere. Ali i ta laž dobro dođe u pravdanju zavlačenja ruke u moj i vaš džep
Dakle, Mirando Mrsić je bio prije rata liječnik, rat ga je zatekao u bolnici. Koliko znam, ranjenike su u ratu liječili u bolnicama. Bilo bi šašavo da su svi ljiečnici bili na fronti, sa puškom u ruci. Iz rata je izašao kao liječnik.
Što je prije rata bio Josip Đakić ne znam, ali je iz rata izašao bogat kao Krez.
Pisao sam podosta o njemu, o silnom bogatstvu njegove obitelji, za koje mi kažu da su prije rata bili više manje, poput sviju nas – gologuzani!
Čovjek koji godinama spava u saborskim klupama, junak u ratu i junak crnih kronika.
Dvostruki junak!
Legendarna je njegova zahvala Dragi Hedlu što mu je nabrojao imovinu, jer ni sam ne zna što sve ima.
Evo što o njemu piše Večernji list.
Protiv Josipa Đakića je u samo tri godine, od 2001. do 2004., podignuto pet prekršajnih prijava. Podignut je 2003. i optužni prijedlog, kada je redaru u diskoteci prislonio pištolj na čelo, ali je postupak naknadno obustavljen jer je, očito iz straha, redar povukao prijavu.
Prije desetak godina ga je jedan lokalni HDZ-ovac anonimno prijavio da je na obilježavanju godišnjice HDZ-a pretukao Virovitičanina Ivicu Mihelčića. Prijava je naknadno nestala iz evidencije MUP-a, a Mihelčić se nakon toga, kao svojedobno ni spomenuti redar, više toga nije mogao prisjetiti. BJELOVAR Određene mjere opreza: Sud Ivanu Đakiću nije odredio pritvor Također, 2006. godine Đakić je pravomoćno osuđen na tromjesečnu kaznu zatvora i godinu dana uvjetne kazne zbog napada na policajca. No, ništa od navedenog nije usporilo njegov politički uspon sve do Sabora gdje danas prima plaću od 21.858 kuna. na:
Društvo je u strahu. Da, društvo je u strahu, svjesni ste toga, ali vas je strah priznati!
Grupa agresivnih branitelja, koji kroje moralne i pravne regule u društvu, određuje pravila življenja, što ćemo gledati, što ćemo slušati.
Nikada nisu digli glas u obrani nepravde, kriminala velikih razmjera, privatizacijske pljačke, propasti najvećih firmi, katastrofalnog pravosuđa, nepoštene države.
Nikada nisu stali u obranu obespravljenih. kakav je stav branitelja o kazni starici u lici koja je pekla rakiju, da bi preživjela, a koja je drakonski kažnjena?
Postali su kasta.
Uspoređuju ih sa SUBNOR-om.
Pa se branitelji ljute.
A kada sam ja bio mlad, sa mnom su radili stariji ljudi, za koje se govorilo sa su prvoborci, drugoborci, bili su u ratu od ‘’41, ili ”42, a poslije rata su radili.
Bili su članovi SUBNOR-a, poslije podne, ujutro su bili industrijski radnici.
Nisu bili u mirovinama.
Odlazili u penziju sa odrađenim radnim stažom, a da su poput mene i vas, cijeli život izdvajali u mirovinske fondove.
U penziji bi dobili borački dodatak.
Dakle, HVIDRA posve sigurno nije isto kao SUBNOR.
Društvo bi trebalo biti zahvalno braniteljima, koji su stvorili ovu prosperitetnu državu, socijalnu, pravno sigurnu, ekonomski razvijenu.
Kažem društvo.
Onda je to država. Prema tome, ako im se mora netko revanširati, treba im se revanširati država. Iz svoga džepa, koji se zove Proračun RH, a ne samo jedna grupa ljudi, oni koji izdvajaju u Mirovinski fond.
Moj prijatelj Joža radio je cijeli rat u tvornici.
Proizvodio minobacače. Po šesnaest sati dnevno. I mine su proizvodili. Žena mu je radila u TDZ, na liniji, proizvodila je cigarete Croatia, koje su se nemilice slale na front.
Cijela industrija koju nije još stigao zahvatiti blagotvorni val privatizacije, radila je za front.
Sjećate li se toga?
Hoće li i njih netko pitati, gdje su bili 91?
[wdps id=”9″]
