Vukovar.
Ne znam, kad god dođem, uvijek je kišno i sumorno, kao što je bilo onih dana.
Danas su se sjatili sljednici onih koji su Vukovar ako ne izdali, onda barem žrtvovali.
Da bi odali počast, guranjem pred kamere da se vidi kako su tužni.
Rukama natrljanih lukom, brišu oči, a suza suzu stiže.
Lukac je jak, jebem li mu majku, ali, se isplati trpit, za sliku ganutosti nad sudbinom poginulih, nestalih, obogaljenih.
A budale koje žive u gradu, nekad superbogatom, jednom od najbogatijih gradova Jugoslavije, a sada jedva spajaju kraj s krajem, sa štovanjem i zahvalnošću ih gledaju.
Jer su došli prolit suzu nad sudbinom grada.
Kojeg su oni upropastili, zajedno sa stanovnicima, koji ih se nikad nisu sjetili jednostavno, poslati u kurac.
Zabraniti im preseravanje pred kamerama jednom u godinu dana.
Cirkusirat i od njihove tuge pravit komediju.
Nikada se ni jedan od tih stanovnika Vukovara nije sjetio i rekao, komemoracija je naša privatna stvar.
Kao što je naša bol privatna stvar.
Kolona sjećanja je amo i isključivo za rodbinu poginulih branitelja.
Nikoga više.
Ni prijatelja, ma nikoga više.
Grad je tamo, ali ne živi.
U gradu živi i uspijeva samo mržnja.
Jer, Nurnberg je bio sravnjen sa zemljom, Dresden nije postojao, Berlin je mjesec dana bez prestanka tuklo 9.000 topova i haubica, izbacujući 500.000 projektila svakih pola sata.
A 1970, kada sam bio u tim gradovima, dvadeset i pet godina nakon rata, život je u njima bujao.
Njihovi gradovi obnovljeni su radom, ciglom, betonom, čelikom i staklom, a Vukovar se obnavlja domoljubljem, mržnjom, neradom.
Gledao sam danas fotografije ljudi koji su bili tamo izrazit svoju tugu, pred kamerama.
A pogledajte im lica, kada ih kamere snime neopazice.
Sve u svemu, nakon gledanja slika shvatit ćete da im je dan bio lijep.
Zajebancija dobra.
A i popilo se i pojelo nešta, zar ne?
