Što sam danas pametno napravio?
Volim se upitati, što sam danas pametno napravio. Najčešći je odgovor, ništa. Naročito po ovoj vrućini. Onda pitanje malkice izmijenim skratim, pa se pitam što sam danas napravio. Vjeran svojoj tradiciji, najčešći je odgovor ništa.
Ako se pod ništa računa kuhanje juhe od povrća, stavljanje napacanog mesa u pećnicu na vrući zrak i trpanje narezanog krumpira u bubanj pećnice.
Sve se napinjem, navijam žestoko za sebe, ne bih li se barem nečega sjetio. Ma nisam ništa napravio. Čak ni pametno. Jedino što sam pokrenuo diskusiju na Twitteru, ozbiljnim političkim pitanjem:
Imam pitanje, ne znam za koga ali o klopi volim raspravljat s mojom dragom @VesnaMimica.
Kako bi uz grah varivo, kao prilog pasala grah salata? Naravno, i drugi mogu odgovoriti.
Imam pitanje, ne znam za koga ali o klopi volim raspravljat s mojom dragom @VesnaMimica .
Kako bi uz grah varivo, kao prilog pasala grah salata?
Naravno, i drugi mogu odgovoriti.— Spectator (@SpectatorHR) July 24, 2022
Strašno volim jariti u diskusiji gospođu Vesnu Mimicu, jer kad ona eksplodira, to je festival brzih, britkih i duhovitih odgovora.
Sve u svemu, nisam napravio ništa. Ništa korisno, ništa pametno.
Ništa korisno, ništa pametno, bože moj, da nisam ja možda Gordan Grlić Radman?
Ustao sam, pogledao se u ogledalo. Sretno ustanovivši da bradonja u ogledalu koji me blesasto gleda nije Gordan Grlić Radman. Neka ružna misao mi proleti glavom, palim svjetlo iznad ogledala, gledam pažljivije, da nisam ja možda Mario Banožić. Bogu hvala, nisam. Imam bradu, pa nisam posebno provjeravao, da li sam Marija Vučković. Potrebe nema. A i pogled nam je različit. Koliko se god trudio, nikako ne mogu postići da moj tupast pogled bude tako tupast pogled.
Ali, ti nabrojani i ja smo danas, kao i puno dana, napravili isti broj pametnih stvari. Nula. Zero. Null. Brojkama, 0.
Zajedničko nam je da smo to što smo radili pametno, a to je ništa, radili o državni trošak. I njih i mene država plaća da radimo to što radimo. Mene plaća HZMO. Država ko država, ne pita za kvalitetu, dovoljno je da se s vremena ne vrijeme pojaviš na poslu. Posao nama trojici, gospodinu Gordanu, gospodinu Mariju i meni, a isto i gospođi Mariji, nije težak, nekako bi se dao opisati kao nit brige nit pameti.
Ima samo jedna razlika. Od mene više nitko živ ne očekuje da napravim bilo što pametno. Vrijeme pameti je prošlo. Danom odlaska u mirovinu. A oni su postavljeni zato jer ni prije nisu bili nešto pametni, pa se ni ne očekuje eksplozija pameti za vrijeme ministarskog mandata. To je osnovni uvjet za bit ministar. Da nisi pametan,
Nitko niti ne očekuje ništa pametno od njih, a i od ostalih ministara
Od njih mislim da malo tko očekuje išta pametno, pa nije njih gazda stavio da budu ministri jer su pametni. Stavio ih je jer su poslušni. Kad bi bilo do pameti, možda bi Mario Banožić bio školski podvornik, što je i logično, on je dosta godina boravio u školi. Ili bi gospodin Gordan ubacivao konjske lešine u kafileriji u onaj smrdljivi bazen, a gospođa Marija bila bi pipničaka u nekom bircuzu u rodnom Mostaru. A ovako, samo su ministri u Vladi Hajle Selasija Cara Afrike i Azije Andreja Plenkovića. Takvo ime i titula, malo me podsjeća na ono legendarno iz djetinjstva, Chico Felipe Cayetano Lopez Martinez y Gonzales. Skraćeno, Čiko.
Nije njihovo da budu pametni, ili ne daj Bože da pametuju
Njihovo je da budu poslušni. Da slušaju naloge svoga gazde. Njihovo je da provode deset osnovnih naredbi: Gledaj me, Sjedni, Lezi, Čekaj, Dođi, Pričaj i tišina, K nozi, Ostavi to, Daj capu, Ustani.
Jedva da ih je gazda naučio da umjesto naredbe Lezi shvate naredbu Puci ga, pa da svaki puta kad ugledaju gazdi mrskog susjeda s drugog brega, pojure i ugrizu ga za tur ili bjesomučno grizu nogavice na hlačama.
Kolokvijalno nazvani opis poslova NBNP
Taj, opis poslova, kolokvijalno nazvan Ni brige ni pameti, (NBNP), možda ipak i nije posve točan, jerbo, tijekom svog mandata, ministrima pamet baš i nije potrebna, dovoljno je da zapamte osnovne naredbe. Da je pameti, ne bi bili izabrani za ministre. Posve sigurno ne bi, sve dok je HDZ na vlasti.
Briga za resor koji vode nije potrebna. Dovoljno je slušati naredbe gazde. I to je to. Jedina briga im je, hoće li ih uhvatit. Hoće li ih uhapsit, odma ili će pričekat da im prođe mandat? Valja priznati, desetine Plenkovićevih ministara nisu imali tu dilemu, briga se pojavila tek dolaskom nekakvog EU tužilaštva, na čelu kojeg je babac koji bi i rođenog brata strpala u čuzu, a kamo li ne ove dilbere.
Posao dobar, plaća solidna, auto, šofer, a primanja ogromna
Dakle, nema pameti, ne radi se ništa, a opet, svako jutro kad se spremaju na posao, polako ležerno, dok ih vozač strpljivo čeka pred ulazom, sa zebnjom bace pogled na malenu putnu torbu spremljenu na dnu ormara, u koju su natrpali nekoliko gaća, par čarapa, keficu za zube, sapun i ručnik. Da im se nađe kad dođu po njih. Da ih ne vode nespremne. Pa će istražitelji s naramkom dokumentacije koju su ovi glupani odnijeli kući, nositi i njihovu torbicu. Jer njima će na rukama biti lisice.
I to sve zato jer nisu napravili ništa pametno. Ni pošteno. Nisu napravili ni ono osnovno što im je zadatak, čuvali državu.
Nisu čuvali državu. A to je osnovni zadatak svakog ministra.
U vladi koja nije HDZ-ova i kojoj na čelu nije Andrej Plenković.