Dugo godina su dolazili na posao u poduzeće u državnom vlasništvu. Radili su kako se tamo i radi. Petkom na plac, pa poslije placa kući. Srijedom iza gableca na frizuru, pa lijepo počešljane odlaze kući. Muški kolege zamijenili su radna mjesta šankovima po birtijama.
Žučno se raspravljalo o radnim pravima, kolektivnim ugovorima. Putovalo se jednom godišnje na sindikalne sportske igre u Medenu kod Trogira, a koje su bile samo fuk ekskurzije i lumperajke. Prosincem se više-manje nije radilo, uvijek je bio neki Nikola ili Nikolina, a kancelarijama se širio zamaman miris čobanca, pečenih prasića, grah salate. Pa domjenci po bratskim firmama, pa odluka da se od 18.12. ne radi, do iza Tri Kralja. Spaja se, na užas financijskih direktora koji će za prosinac imati kurac, a ne fakturiranu realizaciju. A mamlazi će taman doći u firmu pred plaću. Da nema plaće, ostali bi još koji dan. Da se odmore.
Nipošto se ne smije zaboraviti ni božićnica. I tako, godina za godinom. Stari se, staž ide brzo, plaća nije ogromna, ali je stabilna, redovita, a i ne naradiš se baš nešto.
Onda shvatiš da bi bilo vrijeme da se smiriš, da manje radiš, jer ipak… godine su nazočne, neka oni mlađi rade tako žestoko kako si ti radio.
Još samo godina dana do pune mirovine. Mogao si ići ranije, ali znaš stari, penalizacija, a i bolje mi je na poslu nego doma.
TEKST SE NASTAVLJA NAKON GALERIJE
[URIS id=44541]Pa se odmah prijaviš, zadnju godinu nisi odradio, pa ti firma isplati 195.000 kuna, ti smotaš lovu i počinješ na frizuru i plac odlazit od doma, a birtije oko poduzeća zamijeniš birtijama oko kuće gdje živiš.
I sve hoda, ko voda ispod broda.
Danas je Plenković istrčao s pažljivo čuvanom i pripremanom božićnom zajebancijom. nakon dosta vremena, zadnja je bila ona o kupovini Ine, podvaljena na Badnje večer pred pet godina. Muči me, koja budala se sjetila ove ideje. A konkurencija je velika. Bolje da ne mislim.
Projekt se, prilično debilno zove Biram Hrvatsku!
Biraj za što? Za mjesto gdje ćeš probati? Biti pokopan? Biti prevaren?
Svaki povratnik koji se vrati u Hrvatsku, a mlađi je od 60 godina, dobiti će 200.000 kuna. Pa može pokrenit biznis. U državi u kojoj pokrenit nemreš ništa, u kojoj možeš samo pokretenit. Ali recimo da slučajno netko ima i ozbiljne namjere, pa se ide primit posla. Dobije lovu, pokrene posao i posao ne ide.
Jer, tržište je zakurac, lokalni šerifi forsiraju svoje igrače desetine njihovih uhljeba u svakoj općini napraviti će sve da ti zajebu posao, kamatare te inspekcije, kamatare te gangsteri, jebu te svi, a posao ne ide.
I ode sve u pičku materinu. I spakiraš kofer i odeš van. Jer nisi uspio, a nisi kriv, izgubio si malo vremena, ali ne i novaca, jer ti ga je poklonila država, samo da ti dokaže jedno.
Da si bio u pravu što si otišao kad si bio mlad. Ili nikada nisi ni dolazio, dok ti nisu platili da dođeš.
Odma mi je zazvonilo tih 60 godina, jebate patak, to je pred penziju. Pa tako su u mirovinu otišle i gospođa Mihaela, gospođa Vlasta, gospođa Mira, gospon Vladek. Spavali na poslu do par mjeseci pred mirovinu, pa uzeli poticajne mjere.
Poznajući mentalitet, shvaćam od prve da će se stanovnici s one strane Meke granice u zaleđu Dalmacije, preselit deset kilometara dalje i keširati 200.000 kuna.
Bosanski Posavljaci postati će hrvatski Posavljaci. Sve za mojih 200.000 kuna.
Ali nema veze, glavno je da glasaju za HDZ.
Koja od božićnih prevara i laži vam djeluje ozbiljnije:
1. Kupit ćemo INU
2. 200.000 kuna povratnicima u Hrvatsku? pic.twitter.com/nMrJJmDZmR— Spectator (@SpectatorHR) December 22, 2021
