Ushićeni ministar obrane skakutao na mjestu tog prohladnog zimskog dana na pisti aerodroma. Promrzlim rukama gulio je mandarine tek pristigle samo za njega, iz Titovog uzgajališta mandarina na Brijunima, a oguljenu koru stavljao je u šaku generala koji je oguljenu koru dovitljivo stavljao u džep. Nervozno je pogledavao svako malo na skupi sat, vrtio glavom, ljut na svoje osiguranje koje ga je dovezlo dobrih desetak minuta ranije no što je trebalo.
Onda se začula grmljavina, ogromni vojni transporter spustio se na pistu zagrebačkog aerodroma.
Ministar je na brzinu utrpao cijelu mandarinu u usta, tutnuo u ruke generalu zadnju koricu, nadlanicom obrisao usta, general je popravio uniformu, a na hlačama mu se ocrtavala pozamašna kvrga, naravno zbog kora od mandarina koje je ukrcao ministar.
Avion se zaustavio u neposrednoj blizini ministara i generala koji su ga pratili. Ogromna repna vrata su se spustila, a iz aviona je izašlo nekoliko mladih podoficira američkog zrakoplovstva, ležerno otkopčanih košulja, preko kurca pozdravivši rukom okupljene generale i ministra, pa su se počeli muvati oko aviona obavljajući rutinske radnje nakon slijetanja aviona.
U avionu su ugurana dva helikoptera.
Polovna, naglancana ko pesja jajca.
Naglancani, ali opet, polovni. Poput nekad naglancanih fićeka na Jakuševcu, za koje su se gazde kleli da je na njima obavljena samo prva specijala, a obavljena je treća, bormašinom skinuti kilometri, promijenjeni semerinzi, dihtunzi i karike, a radilica je nakon treće specijale bila tanka ko toalet papir. Pa su još dodali gušće, traktorsko ulje, pa mašina više nije lupala, nego je lijepo prela i brundala.
Iz aviona je izašao pukovnik, kojem je jedan prevoditelj diskretno prišapnuo da je ministar dosta loš s engleskim. Koliko loš upitao je znatiželjni pukovnk, na što je dobio odgovor This is a ball.
Onda je rastegnutim, teksaškim naglaskom Alda Rainea iz Inglorious Basterdsa, glasno progovorio, Don’t fuck me, the minister of defence is waiting for used helicopters? Srećom, nitko od ushićenih uzvanika nije razumio što je rečeno. Ali, ministar je svejedno upitao Šta kaže, šta kaže?
Kaže da mu je drago da je došao ministar, ali svejedno bi volio da je došao primeminister, ko iz topa je progovorio snalažljivi prevoditelj. Ministar je, gledajući u pukovnika, polako, dajući vremena prevoditelju pojasnio da je PM spriječen brojnim državničkim obavezama, ali da će svakako doći pogledati to čudo.
Ministar je dostojanstveno, svjestan značaja trenutka koji će biti zabilježen u sjećanju slijedećih pokoljenja, ušao u avion. On je preuzeo dva rabljena helikoptera, s obavljenom prvom specijalom. I promijenjenim semerinzima. U ime Republike Hrvatske. Mali korak za Amere, a veliki za Hrvatsku, zemlju koja brine o svojim građanima, čak i manjinama, pa će biti posla i za trgovce sekundarnim sirovinama.
Sjeo je na pilotsko sjedalo, pa je usnama stisnutih od netom pojedenih mandarina izgovarao BRM BRM BRM BRM, PRRRRRRRRRRRRR, RATATATATATATA, upravo onako kako se nekada uz Bosut igrao partizanskih pilota koji obara mrske njemačke avione. Iz džepa je izvadio flomaster, pa se poput dječarca potpisao na stijenku helikoptera. Ili je to trebao biti grafit, kao ono Đaba si krečio?
Izašao je iz helikoptera, udaljio se par metara od njih. Dva helikoptera nagurana u trupu ogromnog aviona. Prekrasno.
Zadivljeno je stao. Zapanjeno. Poput Matoša u Utjesi kose.
Kako su lijepo zapakirani. Okrene se i pogleda svoje generale. Pokaže rukom i kaže: