Baš nemamo sreće s tim tužibabama. Jedan stoji ko klip kukuruza, kao suncokret u vazi na stolu premijera Plenkovića, dok on priča kako se kralo putnim nalozima, dajući mu svojim prisustvom na važnosti, kao da su negdje u Centralnoj Americi, u Hondurasu, da bi nakon toga taj lopov radi kojeg je presica održana, vatreno i svojski podržavao tog istog Plenkovića.
Šašavo kaj ne? Još je šašavije, kaj DORH pod vodstvom tog Cvitana ni kurca uhvatio nije, a nije ni doćerao nekog kog su uhvatili, do pravomoćne presude. Nije jer je imao vezane oči.
Onda je došao onaj isposnički miš, Jelenić. Koji nije baš tip za na presicama pokazivat, ali zato, ni on ni kurca ufatijo nije. nije jer je ima vezane oči.
Pa su doveli onu vremešnu gospođu, koja ne bi uhvatila ni kedera u mrjestilištu, a kamo li kapitalca. Pa ni plavetnog kita vidjela nije, a u oči ju je ubadao. Nije, zato jer ima vezane oči.
Svi ti veseljaci, sposobni, cvijeće pravde u Hrvata, šefovali su gospodinu Klieru, Darku Klieru, koji je sve to slutio, ništa vidio nije, ništa znao nije, jer su mu oči bile vezane, gorčina se skupljala u njemu. Onda je prelomio. Tek kada šefa više nije bilo. hrabro i muški.
Naljutio se tužibabac, i to državni, Darko Klier, na svog bivšeg šefa Dražena Jelenića. naljutio se post festum, sa sigurne vremenske udaljenosti.
Ma ljut je ko leptir.
Nadrkan jako, pa se ufatijo olovke tintiblajke, one koju čuva za posebne slučajeve, pa njome piše i pljucka u nju svako malo, jer mu pljuckanje pomaže da izbaci iz sebe sav bijes.
Dugo je šutio, stezalo ga u prsima. Sapinjalo dušu, budio se znojan, dizao piti vode sa šećerom, a san mu na oči dolazio nije. Jerbo je čuvao tajnu. Samo za sebe. Sav rastrgan, raščepljen ki Matija Gubec pred crkvom Svetog Marka. Imao je noćne more, nesanica je bila sve jača i jača. Odlazio je na posao umoran, kao da je svaku noć od deset do šest, cijelu treću smjenu, velikom lopatom pobiračom ubacivao šoder u miješalicu za beton, Pevec.
Onu zelenu. A na poslu ga je čekao šef. Tresao se od susreta s njime.
Samozatajno čuvanje tajne spoznaje o šefu, ubijalo ga je. Onda je sjeo, napisao o svom šefu je obični goljo koji hoda zavezanih očiju, bose jedne noge, nogavice zavrnute do iznad koljena na drugoj nozi i razdrljene košulje. Da unatoč tome što takav hoda svijetom, za sebe misli da je moralno izuzetan, a samo je običan egocentrik s nedostatkom empatije. Pročitao je dva puta što je napisao, uzdahnuo, prinio vrh tintiblajke, hračnuo u nju, pa ohrabren nastavio pisati kako su mu govori neživotni i nelogični, kako je insuficijentni i neodgovorni klipan, pa je zastao, prekrižio klipan i napisao osoba neodgovorna za svoje postupke. O njegovom pristupu poslu napisao je:
Tajnovitost, mističnost procedura, načela apsolutne odanosti, poslušnosti i čvrste hijerarhije, neprikosnovenost prisezanja i podređivanja ciljevima te druga specifična obilježja unutarnjeg ustrojstva i djelovanja povezana su s nedosljednim, a u određenoj mjeri i neobjašnjivo nezrelim ponašanjem.
Državnoodvjetničko vijeće, kojem je na čelu ovaj Klier, koji piše na pljuckanje, napisalo je obrazloženje u kojem u opisima svog bivšeg šefa koriste vrlo osebujne, lirski nadahnute izraze.
Jerbo je hodao zavezanih očiju, bose jedne noge, nogavice zavrnute do iznad koljena na drugoj nozi i razdrljene košulje. Na nekakvoj inicijaciji za postat mason.
To što taj goljo razdrljene košulje u vrijeme svog mandata lovca na lopove, zajedno s njime Klierom i cijelom veselom lovačkom družinom zvanom DORH, niti kurca uhvatio nije, nema veze. To nije za osudu, naprotiv, to se nigdje ni ne spominje kao otegotno. Otegotno je to što je morao imat podignutu nogavicu, da se vidi da nije mason. Ko Josip Broz, do četiri mjeseca pred smrt.
Sada više u DORHU toga nema. Ali razdrljene košulje se ipak hodat ne smije.
Jerbo, sada umjesto Jelenića zavezane oči ima Zlata Hrvoj Šipek.
