Febo
Sve se da pojasniti, izraziti brojkama. Čak i neke apstraktne stvari. Brojke su sve. Evo, mislim da postoji desetak tisuća definicija riječi domoljublje. Sve nešto kenjaža o odricanju, ljubavi prema komadu zemlje koji nije tvoj, a ti ga smatraš svojim. Imam tipa u kvartu, svi ga zovu Febo, jer već tridesetak godina svakom kog sretne govori Pozdravio te Febo. Na njegovo čudo, svi to prihvaćaju normalno, neki odgovaraju Hvala, pozdravi i ti njega. A klipana čudi kako svi baš poznaju tog Febu jebača, nitko ne pita tko je to. Febo je domoljub.
Febo je domoljub
Na retrovizoru auta kojeg je kupio na povlasticu visi krunica, brat bratu pola kile teška. I mirisni privjesak s prvim bijelim poljem. Febo u birtiju dolazi u dresu reprezentacije, a na retrovizorima pred utakmicu Hrvatske u bilo čemu navučeni su mu oni kurtoni s naravno bijelo crvenim kockicama.
Febo je domoljub. Kako definirati riječ domoljub?. Jednostavno, brojkom 10.000. Toliko love mjesečno prima Febo iz razno raznih naslova, a da ne radi. Dakle Febo prezire zelene, pedere, intelektualce, crvene, studente. Za 10.000 kuna.
Kada bih imao, ja bih mu ponudio 11.000 za isti posao koji sada radi. Sjedi u birtiji i popunjava tikete za kladionicu i glasno kurcara kada su mu rezultati loši. Ali za mojih 11.000 trebao bi promijeniti stav. Pa više ne bi bio domoljub. Bio bi plaćen da bude karoljub. Morao sam to napisati, jer je moja omiljena birtija zatvorena, vlasnici lokala otkazali su najam gazdama kafića. Pa sam danas otišao u bircuz malo dalje, gdje caruje Febo. I puko sam ko kokica.
Kaže Tomašević da je plan preambiciozan. Naravno, za njegove spodobnosti, svi planovi su preambiciozni
Dakle, danas je gradonačelnik Tomašević objavio da ne bu bilo odvoza smeća kako je planirano, od prvog sedmog, nego bu od prvog desetog. Jerbo je plan preambiciozan za trubačku skupinu zvanu MOŽEMO!
Pred nekih mjesec i pol, na spominjanje čvrstog roka početka odvoza smeća po novom sustavu od 01.07.2022, citirao sam gospona Franceka, starog majstora s mojeg prvog radnog mjesta, koji je znao ozbiljno saslušati neki moj plan i onda bi mi fino, nakašljavši se rekao Dečec, kurac bu z toga.
U stvari, meni je jako drago su je Tomašević i njegova ergela osvojili vlast. Desetak godina su mi išli na kurac, prigovarajući svemu i svačemu, vrlo se kvalitetno valjali po cesti, puštali policijotima da ih nose u marice, protestirali za svaki kurac, naročito ako su nanjušili da će u blizini biti i kamere. Deset godina, grupa od dvadesetak tridesetak salonskih revolucionara, ljudi bez ikakvih praktičnih znanja o bilo čemu, bavila se aktivizmom. Nekak sam poprilično siguran da i bavljenje aktivizmom košta. Ima tu i nekakvog potrošnog materijala, podrapanih hlača od valjanja po asfaltu, a ima svakako i onog najvažnijeg, financijskog interesa. Sve je to netko financirao, nisu oni bez veze gubili vrijeme.
I sada tip, koji realno ne zna ništa praktično u životu, nešto raditi rukama, nešto od čega se živi, a da to nije valjanje i prodaja magle, odjednom dobije u ruke grad s ogromnim proračunom, sedamstotinjak tisuća ljudi, od kojih bi svatko nekaj drugo odredio kao prioritet.
Zajeb je da je dosta velik broj građana kao prioritet postavio odvoz smeća, jer grad smrdi.
O tome kako je poput soma uletio u trapulu koju mu je pripremio Pripuz, ne bih ni pisao. Ni o smiješnoj nabavci tih nekakvih drobilica, koje će riješiti odvoz smeća. Nabavka tih drobilica u odnosu na impresivnu mehanizaciju koju ima Pripuz, liči mi na kupovinu dviju felgi, pa odlučiš da ćeš se na njima voziti, a ostalih dijelova auta, ma čak ni romobila, nemaš.
Dakle, od 1.7. Purgeri su trebali početi sortirati smeće. Po posve nejasnim i maglovitim objašnjenjima i tumačenjima.
Smeće se trebalo odlagati i razvoziti, policijskim riječnikom rečeno pod nerazjašnjenim okolnostima. Grad Zagreb raspisao je natječaj za nabavku vreća za smeće u vrijednosti od pedeset i kusur miliona kuna.
Radna grupa za dizajn vrećica
Vrećice trebaju na sebi imaju neki kurac i naštampan. Ne znam je li to grb Zagreba, Tomaševićeva slika, napis za što te vrećice služe, napis čemu služi Tomašević, napis o volumenu i možda i naravno, najsitnijim mogućim slovima uputstvo za upotrebu. Skoro da sam siguran 100%, da taj posao tiskanja danas, 21.06.2022. nije nikome još povjeren. A stvar je trebala krenuti za deset dana.
To kaj se gore štampa, to vam je jedan vrlo ozbiljan posao. Svu ozbiljnost situacije oko natpisa na vreći za smeće shvatio je gradonačelnik Tomašević, pa su se pred desetak dana skupili svi eksperti za smeće u zagrebu, njih trideset, prosječna plaća 16 soma neto.
Zatvorili se njih trideset u sobu. Vreća na stolu, a oni prstima pokazuju: Tu bi trebao biti kod. Tu bi bila Tomislavova slika. Tu grb Zagreba. Onda se javi drugi i uz ispriku prstom pokazuje svoju viziju. Nema smisla pisati što je svaki od trideset sudionika mislio, trajalo bi otprilike četiri sata, koliko je trajao i sastanak, na koji je potrošeno 120 sati najskuplje plaćenih grla u Gradu Zagrebu, koji su u stvari obavljali posao nekakvog običnog dizajnera, Tomašević je delegirao tridesetorici najskuplje plaćenih dibidusa koji s problematikom veze nemaju, a eto, određeno im je da se time bave.
Distribucija, što je to?
I kad jednom to sve bude otisnuto, upakirano u bale po sto komada, pa naslagano na palete, dobit ćemo kolonu od desetak šlepera vrećica za smeće s kodom, napisom, a možda i Tomekovom slikom.
A kaj sad?
E, dosjetio se vižljasti i bistri Tomislav, da će vrećice dilati trgovine. Lanci, ali i maleni štacuni. Ideja je naprosto briljantna, toliko dobra da ju je on odlučio zadržati za sebe. Ni na kraj pameti mu nije bilo dogovoriti s prodajnim lancima (da na ovom vrlo visoko čitanom portalu ne radim reklamu, znate na kaj mislim). Kaj se on ima o tome dogovarati. On će njima opaliti pet šest paleta vrećica za smeće u njihove LDC (logističko distributivne centre), pa nek se oni jebu dalje, nek sortiraju, pretovaruju i isporučuju svojom dostavom po trgovinama u Zagrebu.
Plan je odličan. Jedino kaj lanci nemaju pojma o tome do zadnjeg časa.
To što se te vreće za smeće moraju redom: iskrcavat, prebrojavat, skladištit, pa prepakiravat, prebrojavat, pa ukrcavat, pa vozit, pa iskrcavat, pa prebrojavat, pa dovest na mjesto u dućanu gdje će se prodavati, vjerujte mi košta. Nije za badava. Kao što ni valjanje po ulicama i parkovima deset godina nije bilo zabadava.
Kažu mi da je Tomislav skoro pao na dupe kad je čuo da se ta usluga distribucije mora platit. Da nije njegovog sveprisutnog batlera Joška Klisovića, bila bi Boga mi povreda na radu. On je mislio da je to džabe. A nema džabe ni u stare babe, niti je bilo kad su te babe bile i mlade.
Grlom u jagode
Evidentno je da je čovjek uletio u projekt, a nema osnovna znanja ni o čemu. Ko da je živio pod staklenim zvonom cijelo ovo vrijeme, pa mu je sada dodijeljen najoperativniji posao u cijeloj Hrvatskoj. Srećom da ga je SDP, pod dirigentskom palicom Siniše Hajdaša Dončića, Peđe Grbina i Ive Jelušića opskrbio kadrovima iste kvalitete, zagrabivši u svoj bazen nestručnih, ali ambicioznih kadrova.
Ili je naprosto pao na glavu dok je čučao na drvetu na trgu Petra Preradovića pokušavajući spriječiti raspomamljenog Tomislava Horvatinčića da ga sruši?
Ne znam, ali, posljedice su katastrofalne. Ne za njega. Za nas, Purgere!
