Sjećali se itko Sabahudina Kurta? Pjevača iz Bosne. No i Hercegovine. Prvi predstavnik Jugoslavije na Euroviziji, koju smo onda zvali Evrovizija. Osvojio je impresivnih nula bodova. A nisu se takmičile sve one Litve i Blitve, zemlje proizišle iz SSSR-a, kojima je glavni zadatak bodovima nagrađivati druge zemlje proizišle iz SSSR-a. Dragi i hrabri Sabahudin, kus muškarca, kakvih više na Euroviziji nema, Jurij je Gagarin jugoslavenske estrade, bio je dovoljno hrabar lansirati se s pjesmom Život je sklopio krug pred glazbene mačore koji su već opako slušali Beatlese i Stonese, pa su dobro znali što je glazba i upravo zato mu dali mu nula bodova.
Zero points.
Na povratku, hrabro je izjavio. Pokušali smo.
Od tada su prošla desetljeća. Pokušaja. U svemu.
Uspješnih, malo manje uspješnih, ali i katastrofalnih. Ja volim ljude koji pokušavaju. Koji su nemirni duhom. Da nema njih, ne bismo još znali za Ameriku (možda to i ne bi bila najgora stvar na svijetu?). Ne bi nas sada zbunjivali tvrdnjom da Zemlja nije ravna ploča. Ne bi bilo ni struje, pa bi Internet valjda funkcionirao na lojenice ili naprosto na dimne signale.
Bilo je svakakvih pokušaja. I mic po mic. Došli smo gdje smo sada.
Jel to puno bolje, ha, ne znam?
Evo, svi imaju mobitele. Pa si uvijek dostupan. I u birtiji kod petnaestog gemišta, zovu te da dođeš doma. Nadrkanim glasom. Prisjedne ti gemišt. I nekako dobije drugačiji okus, ko da se netko da prostite popišao u njega. Kod dvadesetog opet poziv. I kod dvadeset i petog. I ti se dobar dio večeri patiš, jerbo te zovu.
A prije u doba mraka, dođeš kući, pojma nemaš što ti govore. Zašto viču, a bilo ti je lijepo i veselo u birtiji.
I sad je bolje jer imamo telefoniju? Ma ajte molim vas. Ili kad vas nazove šef u deset uvečer, samo da nešto provjeri.
Ili ljude se pregledava svim onim modernim čudima, liječnici ti produžuju život. Da bi što dulje spajao kraj s krajem. Za to rješenje ima SDP koji nema veze s medicinom, ali eto, uboli su slučajno rješenje. Štrik.
Objesit se jedino nemre Peđa Grbin, jer je veći od svakog balvana.
Ali rješenje ima i Vili Beroš. Efikasnije od SDP-ovog štrika. Pa ne trebaš kupovati štrik.
Penzioneri su u stvari samo balast. Zauzimaju mjesto na klupama u parkovima. Zimi u tramvajima jer se voze po cijele dane, grijući se. U robnim kućama ih zovu Dragi gledaoci. A da ne pričamo o novcima.
Koliko bi samo bile više te povlaštene mirovine, da nema tih penzionera, gladuša koji svima samo smetaju? Ej, znate li vi to?
Evo, pokušao je i izvjesni Mate. Rimac.
Napraviti robotaksi. I sjebati one antisimpatične šahiste. I one iz Bolta, Wolta i kako li se to sve ne zove. Pa ćeš lijepo sjesti u taksi, a u njemu nema nikoga. I taksi bez šofera što daje na luk i podrigušu salamu te vozi u Špičkovnsku ulicu dvadeset i tri be.
Sve to u zemlji u kojoj paketi putuju s kraja na kraj, punih osamsto kilometara po dva mjeseca. Vlak od Zagreba do Splita jedan dan.
Sve to u zemlji u kojoj rješenja za mirovine stižu s pola godine zakašnjenja, a poštar kratko pozvoni, pa onda onjuši zrak, pa zapiše, rješenje prekasno stiglo. A u stanu leži netko s paučinom na ustima. I na guzici.
Na što bi ličila unutrašnjost tih robotaksija koji bi vozili od Franje do Dinamovog stadiona, nakon slijetanja aviona iz Atene?
Robotaksiji u koje su ulupane stotine miliona EUR-a, vaših i mojih, bi trebali voziti u zemlji u kojoj djeca nemaju vrtiće. Penzioneri nemaju staračke domove. Đaci pohađaju stare škole. Za obroke u mnogim školama dobivaju hranu koja i nije bolja od napoja. Robotaksiji bi trebali voziti i na Baniji (hrv. Banovini), a njima bi se trebali vozati paćenici koji su ostali bez ičega i kojima je država okrenula leđa.
I zagrebačkim ulicama trebali bi plaziti ti robotaksiji, koji su sve, ali baš i nisu jeftini. A po Zagrebu fasade padaju, padale bi i na skupe robotaksije. Fasade su uništene još od ranije. A od potresa da ne govorimo. A obnove skoro da i nema, obnavljaju se crkve. Što je dobro, za moral naroda. A sagraditi će se još samo jedanaest crkava. Obećo Tomašević-
Robotaksiji su projekt koji je manekenski projekt Andreja Plenkovića. Sve je on vukao tamo, vukao je onog tjoravog Šarla&Mišela, vukao je i babu Uršu. A vukao je tamo i lovu. kamione love.
Svi su se čudili hrvatskom čudu, ko pura dreku. Ko njuferica kurcu.
A Plenković je samo veselo uzdizao obrve. Jer svi nam se dive. Radi robotaksija. Stotine miliona eura dovukao je Plenković u ruke Mate Rimca. Da bi Hrvate vozali roboti, a taksijaneri, sada jedno od najčešćih zanimanja, mogli bi rečmo, put Njemačke ili Irske. Ko ih jebe. Glavno da nam se dive. I da je lova čista. Dobro oprana.
I sada naja robotaksija. Pokušali su. I osvojili Zero Points. Ko Sabahudin Kurt pred šezdeset godina.
Naja robotaksija u koje je ulupana lova. Ali, naja vrtića. Naja škola. Naja zdravstva dostupnog svima, ne samo njima. Jer je lova otišla u robotaksije. A oni su probali. I usrali. Ali ne sebe. Nego nas.
Lova isparila. Kakva novost za Hrvatsku.
E pa, odite lijepo u krasan kurac.
