Cijelog Uskrsa, a i ponedjeljka, odijelo je visjelo na balkonu, ne bi li se izgubio vonj naftalina. Jer, kako ćeš ući u dvoranu odjeven u tamno odijelo što vonja na naftalin, a voliš se predstavljat kao moderan političar? Moderan političar što daje na naftalin. I tako, on i njegov pajdo ušli su u dvoranu muškaraca u tamnim odijelima. Tek poneka žena, neprimjetna u toj sili tamnih odijela. Kao da se u velikoj dvorani održava godišnji skup radnika pogrebnih poduzeća.
Zajednica utemeljitelja HDZ-a “Dr. Franjo Tuđman” sinoć je u hotelu Hilton održala svečanu sjednicu Nacionalnog odbora na kojoj se okupio kompletno vodstvo vladajuće stranke, kao i brojni HDZ-ovi teškaši iz prošlosti.
Kakvih se tu sve likova skupilo.
Od zločestoće i pakosti ko bakalar sasušeni Anto Đapić, pa onda i heroj obrane grada, koji je u jeku obrane popušio sifilis, pa mu je od alkohola i sife omekšao mozak, pa Ivić Pašalić bez kojeg se danas ni jedno stablo u Hrvatskoj ne može srušiti, a koji je devedesetih radio sječu svih koji nisu mislili onako kako je on mislio da treba, došao je i vitez s konjem, ali slika je mutna, pa nikako nisam uspio vidjeti tko je od njih dvoje ušao u dvoranu. Ili vitez ili konj? Bio je u dvorani i onaj desni Peđa, ma ne onaj dugajlija koji je desno samo kad popije, pa ga zanosi u desno, nego Predrag Mišić – Peđa, Domovinski Srbin, zadužen za pokazivanje javnosti kao dokaz da i Srba ima u Domovinskom pokretu, a ne rastu na vrbama, a kad nije u izlogu, onda čekićem udara po dvojezičnim pločama u Vukovaru. Bila je u dvorani i Nada Murganić, kojoj je na usnama ostalo malo tragova od čokolade, one čokolade koju je pokrala siromašno djeci u vrtićima da bi dala onoj bogatih roditelja. Bilo je podosta onih koje nazivaju poštovani gospodine zastupniče, a članovi su Kluba zastupnika HDZ-a. Svi odreda zaštitnici i sudionici kriminala već trideset godina.
Bilo je ovdje i ministara iz vlade HDZ-a. Pri pogledu na razbarušenog ministra Fuksa, koji će biti ministar još 31 godinu, naš junak u odijelu što vonja na naftalin, sa sjetom je pomislio na nesuđene i nedoživljene dane ponosa i slave u kojima je trebao postati ministar u vladi Kolinde Grabar Kitarović, a eto nije. A da je bio, on bi se dugo lijepo družio s ovim i ovako finim ljudima koji su se skupili u dvorani.
Ništa od svega ovoga, iz te čudne galerije zlobnika, lopova, sifilističara, prodanih duša, ništa od svega ovim što vonjaju na naftalin nije bilo čudno. Nisu osjetili nikakav poriv, nikakav alarm im se nije probudio, ni malena iskra nije ni na trenutak obasjala mozak koji bi probuđen, onako bunovan povikao, Ajde van, nije ovo za nas. Nije ovo društvo naše društvo.
Nita. Ali baš nita.
Družili se, rukovali, smijali, ulizivali se, klimali glavama, zamišljeno gledali u daljinu, šuljali se oko stola s narezanom salamom, trpali ko da im je zadnje u životu.
Oko njih se širio samo vonj naftalina, vonj modernih političara. Tipova koji bi za šansu da se u odijelima što daju na naftalin, s vremena na vrijeme pojave na nekakvim skupovima s klanjanjem statui Franjinoj, pričom o uspjesima HDZ-a, s himnom, rukom na srcu i obaveznim švedskim stolom, i dupeta dali.
Kad si sto godina u politici i kad pametuješ i dociraš svima, ističući svoju bezgrešnost, pa se razotkriješ u punom sjaju…https://t.co/90L5BlQznk
Odrekli bi se svega. Osim časti. E čast oni ne daju. Jer nemaju što. Odavno oni časti nemaju.
I danas su se pojavile fotografije.
Dva korifeja socijaldemokracije, Davorko Vidović – Kardelj iz Siska i Nikša Vukas. Smjestili se u dvorani u kojoj se skupila sva krema zla ovog društva i sa vikom pažnjom prate govore u dvorani. Vonj naftalina na fotografiji se ne osjeti, ali fotografija sama po sebi vonja. Do neba vonja. Kao što vonjaju i njihove izlike danas, da nisu znali. Da su da prostite ušli u krivu rupu.
A nisu se sjetili okrenuti na peti i otići. Jer su uletili u krivu rupu. Ne, naravno da nisu.
U životu maske uvijek padnu. Sada su pale maske onima koji se cijeli život skrivaju iza socijaldemokracije. Došlo je na Sunce njihovo pravo lice.
Samo osobni interesi, kakva kurčeva socijaldemokracija…
Umro je Papa. Papa Francisco, Argentinac talijanskih korijena. Papa kojeg sam volio. Koji mi je bio drag, onako neposredan, lijepog osmijeha, čovjek koji je prije svega bio čovjek. Pitam se, ne sad, pitao sam se već i ranije nekoliko puta, kad ja volim nekog papu, znači li to da ga vole i drugi, onako bezrezervno, kako sam ga i ja volio? Vole li ga i svećenici Crkve u Hrvata, institucije koja je uistinu ne znam kako došla do tog imena, jer katolička crkva ne priznaje autokefalnost? Ili ipak su oni u džepu imali figu, a drugom rukom u džepu povlačili ručnu? Vole li Papu u Međugorju, pitao sam se nakon što je Papa vro jasno i glasno izrazio svoj stav u svakodnevnim ukazanjima Blažene Djevice Marije, nazvavši to sve skupa poštanskim uredom, koji ima uredovno vrijeme svaki dan? Vole li Francisca i štovatelji lika i djela Ante Pavelića, ustaša i slični, jer je sada već pokojnik izrazio rezervu u svetosti kardinala Stepinca, unatoč brojnim političkim pritiscima da ga proglasi svecem. Umro je, a Stepinac, u vrijeme svog života u vrijeme NDH, vojni vikar, a znamo tko je bila vojska NDH, svetac postao nije. Nepobitna činjenica je da je Stepinac u doba NDH doista bio vojni vikar i dijelio blagoslove ustaškoj vojsci. Za vojnog vikara Stepinac je u NDH potvrđen početkom siječnja 1942. godine, a nije nezanimljivo da je istu poziciju držao i prije proglašenja NDH, za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Iako je blisko surađivao sa zločinačkom NDH, te bio u uglavnom dobrim odnosima s Antom Pavelićem, katolička crkva u Hrvatskoj predlagala da se Stepinca proglasi svetim. Konačnu odluku o tome trebao je donijeti papa Franjo. A odluku donio nije. Ili jest, ali ta odluka nikad nije objavljena, nego samo mudro prešućena.
Hoćemo li mi Hrvati kroz Filipinca kardinala Luis Antonio Taglea dobiti svog papu?
Dva mjeseca strepjeli smo, a vjerojatno su se neki i nadali, da je Francisov život pri kraju. Visio je na pragu vrata Očevog doma, pa je silnim naporima ogromnog liječničkog tima, ali i svojom nesalomljivom voljom napravio maleni korak unatrag. Pojavio se na kratko na sam Uskrs, s mukom je pročitao tekst od jedne rečenice napisane na papiru slovima veličine jajeta, mahnuo rukom, sišao među vjernike, posljednji puta mahnuo i zakoračio u Očev dom.
Samo njegovo pojavljivanje znak je čuda, čuda njegove naravi, njegove volje, njegove ljubavi prema ljudima. Teško bolestan, nemoćan, u dubokoj starosti, u vrijeme kada je život pitanje samo trenutka, primio je u kratku audijenciju Jamesa Davida Vancea, potpredsjednika SAD, čovjeka koji je pred samo mjesec dana bezočno izvrijeđao i omalovažio kompletno vodstvo Europske unije. Napao ih je bahato, lažljivo i arogantno.
Bahato, lažljivo i arogantno, poznato vam je to, pišem u Vanceu, a ne o Plenkoviću, koji se sa svojim neistomišljenicima godinama razračunava bahato, lažljivo i arogantno.
A Plenković je također, u pratnji svoje obitelji, našao za potrebno tog posljednjeg dana života čovjeka za kojeg smo svi znali da su mu posljednji dani, doći u posjetu, slikati se s njime. On je svoje napravio. Ima sliku s Papom. Ne onakvu sliku kakvu imaju milioni ljudi koji su ga sreli, on ima unikatnu. Možda i posljednju, ili barem među posljednjim slikama. Ne sjećam se neke velike bliskosti Pape i Plenkovića, bliskosti koja bi donekle bila razumljiva, bliskosti koja bi pravdala posjetu čovjeku na samrtnoj posjeti, rekao koju toplu prijateljsku riječ na rastanku. On je išao tamo da bi se s njime slikao.
Umro je čovjek koji je volio obične ljude. I obični ljudi su voljeli njega. Umro je Papa koji je živio skromno, papa koji je bio iskren, papa koji je bio jednostavan i drag. A zadnjeg dana života, na samrti imao je posjete dvojice, bahatih, arogantnih i lažljivih ljudi.
Dost mi je lako pisati o nadolazećim lokalnim izborima u Zagrebu. Nikad nisam mogao ni pomisliti da će izbori, bilo koji, doći, a mene ostaviti poprilično indiferentnim. Godine su me učinile probirljivim. Poput stare frajle, sve mi nešto smeta, sve mi to nije to. Genima, rođenjem, odrastanjem u grubim radničkim kvartovima, uličnim okruženjem, nekako sam uvijek bio predodređen biti ljevičar. Biti ljevičar uvjerenjem, danas u Zagrebu i nije lako u osvit izbora. Premda na lokalnim izborima političko uvjerenje ne bi trebalo biti razlog odabira i izbora. Trebalo bi izabrati one koji će voditi grad putem napretka. Jerbo, sve ono što se prodaje kao ljevica, sve ono što društvo površno i paušalno naziva ljevicom, ljevica nije. Ljevaci jesu, ali ljevica nije.
Biti ljevičarem, po mom poimanju, nikako ne znači glasati za SDP, bezrezervno bez imalo dvojbe. Jer, u SDP-u se istinski i marno trude, iz petnih žila, potrti sve vrijednosti socijaldemokracije. Briga o radnicima, briga o radnom čovjeku, odavno je prešla s asfalta Trešnjevke, Trnja, Žitnjaka u salone u toplim uredima u centru grada, u Saboru, Gradskoj skupštini. Od ljevice pretvoreni su u elitističke salonske ljevičare, žonglere na trapezu koji će učiniti bilo kakvu predizbornu političku akrobaciju samo da uvijek ista mala skupina ljudi, ljudi koji nam već tri desetljeća prodaju bozu, ostanu na vlasti. Sva ta imena, svi ti likovi nam još od Račanovog vremena tumače isto, nude nam neke nove ideje, samo da bi uvijek iznova bili odabrani i učinili u svom mandatu kao i uvijek do sada. Ništa.
Dosadašnja vlast, koja je vjerojatno i buduća vlast, nikada s ljevicom nije veze imala. Ne vjerujem u njihovu glumu, a još manje u izvedbu. Od Zagreba su napravili dječju slikovnicu, ukrašenu narisanim mačkicama i cvjetovima, nemušto u ogromne pitare nabacanim grmljem po centru grada, hvaleći se pješačkim zonama koje su naprosto neugodne za šetnju. Forsiranje i nekakvo usmjeravanje građana na korištenje biciklističkog prijevoza nije čak ni smiješno, nego tužno. Prometni kolapsi, prljavština na svakom koraku, nekoliko godina nekošenja trave, sve je to prikrivano i opravdavano tvrdnjama, o neviđenom poštenju te ekipe uličnih boraca, koji su se preko noći trebali pretvoriti iz street fightera, valjača zagrebačkim asfaltom, u elitu koja će povesti grad. Ljudi nesvikli na redovne radne obaveze, na normalni rad za koji se dobiva plaća, trebali su postati elita. I voditi grad. A vođenje grada je poprilično zajeban posao, posao koji se ne uči, nego se sjedne i od prvog dana radi, ali tako da se zna što se radi, kako se radi i zašto se radi. A oni to nisu. I dalje će njihova armija internetskih bukača, vječitih nezadovoljnika koji svoju silu pokazuju još od vremena Pernarovog Živog zida, uvjeravati nas kako je ova vlast postigla nedostižna ostvarenja. A dovršili su samo projekte koje je velikom većinom započeo Milan Bandić. I dalje će biti stigmatizirani svi oni, inkvizicijski proglašavani nevjernicima, koji se usude spomenuti i riječ kritike. Rijeke novaca, obilni slapovi zagrebačkih proračunskih para, koji se slijevaju na projekte nekakvih nikad čuo, nikad shvatio njihov smisao, udruga, vrlo često i komičnih imena i naziva, udruge koje predvode ljudi čudnog izgleda, čudnog ponašanja, meni kao čovjeku koji je uvijek živio od svoga rada, samo svog rada, tužni su, antipatični i ja se toga sramim. I ja za takve ne glasam. Nikada. Pa ni onda.
Usporedbe s Milanom Bandićem više nema. Milan Bandić je svoje mandate odradio. Što je napravio, napravio je, što je zajebo, zajebo je, što je ukrao, ukrao je, što je omogućio svojim jaranima i pajdama, omogućio je. Milan Bandić je mrtav. Nema ga. Umro je prerano, i po godinama, a i po pravdi, prerana smrt otela je pravo pravdi da dođe po svoje. Naravno, ako u Hrvatskoj pravde ima.
Sve ono što je činio Milan Bandić Zagrebu, a protiv čega se družina predvođena Tomislavom Tomaševićem glasno borila, protestirala, valjala po ulicama, danas čini Zagrebu isti taj Tomislav Tomašević. Svi oni koji su u vrijeme Bandića predstavljali, da li njegovom voljom, a kasnije i jer je bio na to prisiljen, neke važne faktore i danas su jednako važni faktori. Promijenilo se nije ništa. A Bandić eno spava vječni san u protupravnom, od Grada Zagreba otetom parkiću na Mirogoju, koji je, gle čuda, ova vlast legalizirala. Nakupilo se previše nedosljednosti, previše neznanja, previše lutanja s rješenjima, previše neodvezenih kontejnera smeća, previše nepokošene trave, previše sati čekanja u prometnim gužvama, previše novaca danog udrugama čiju opravdanost postojanja ja ne razumijem, da bih glasao i za ove, za koje kažu neupućeni da su ljevica. Ali da su pošteni. Što znači uopće pošten? Da nije krao. Pa ako ćemo tako, pa i Milan Bandić nije imao ni jednu presudu radi krađe. Kaj ne? Život me naučio, da velike sisteme trebaju voditi ljudi koji su sposobni, beskompromisni, s jasno zacrtanim ciljem. Život me također naučio jadnoj važnoj, ali tužnoj činjenici. Poštenje nije profesija. A grad, moj Zagreb, trebali bi voditi profesionalci.
Pred izbore je eto, osvanuo i poletio i leptir kupusar. Nekadašnji predsjednik SDP-a, Davor Bernardić, koji je u vrijeme svog upravljanja zagrebačkim SDP-om, učinio ama baš sve kako bi zagrebačku organizaciju SDP-a podveo pod ionako veliki utjecaj bivšeg, iz stranke izbačenog člana, Milana Bandića. Bernardićev pokušaj poentiranja i pecanja pokojeg glasa zagrebačkih birača, pokazao je svu bezidejnost i njegov totalni antitalent za politiku, ovih dana, u njegovim reakcijama na zbivanja oko afere Hipodrom. Njegovo, kako on kaže otkrivanje brojnih afera, pokopali su novinari kratkim pitanjem. Jeste li to prijavili kome? Samo pojavljivanje na presici na kojoj je bilo ljudi koje priostojni ljudi u normalnom životu zaobilaze u širokom luku, dokaz je samo jednoga. Političke nepismenosti, nakon trideset godina bavljenja politikom. E pa jebi ga Bero. Pred punih pet godina, diljem Hrvatske, u parlamentarnoj kampanji, pojavili su se plakati Demokrata s nasmiješenim njihovim kandidatima, Mirandom Mrsićem, Damirom Kajinom i Bojanom Hribljan, na kojima je pisalo, Bero nije rješenje. Tim plakatima je rečeno sve. I ništa se promijenilo nije. NI za milimetar, osim što je Mirando Mrsić sada opet u SDP-u.
Pratim sve ovo što ovih dana govori Bernardić
Pa tek sada vidim koliko li je bio u pravu Mirando Mrsić u parlamentarnoj kampanji 2020. pic.twitter.com/u5ZwS1yaqj
Na izbore će i Marija Selak Raspudić. Po modelu Škoro, Kaće neki izbori da se javim? Čak je i stranku osnovala, garant će joj listu činiti kako bi to rekli Splićani, Fetivi Zagrepčani. Ako bi se zajebavali. Marija, dok je još bila Selak, sjećam se, bila je puno uvjerljivija ljevičarka od ovih koji nam danas dodaju bocu boze s lijeve strane. Ali, brak čini čuda. Ljudi se mijenjaju. Zagreb je samo ionako vježbanje u ustrojavanje nove stranke za parlamentarne izbore. Koji bi mogli biti, ha, to ni Bog ne zna kada, jer savitljivost kičme i kvaliteta ljubljenja guzice Andreja Plenkovića u Domovinskom pokretu dovedena je do savršenstva.
Nije se promijenio ni kandidat Ivica Lovrić, koji me gleda s bilboarda dok vozim gradom i onako dok stojim u gužvi, gleda on mene, gledam ja njega i pitam se, A zašto ti Ivice nisu u zatvoru, nego mi se ovdje smiješiš?
I Pavle Kalinić će na izbore. Bandićev Enfant terrible, čovjek koji se u vrijeme najveće Bandićeve moći nije libio popišati mu se u cipelu. U nedostatku boljeg materijala, razmišljao sam, čak i vjerovao da ću izaći na izbore i začepiti nos i zaokružili meni na neki čudan način dragog Pavla. Njegovo pojavljivanje na pressici na kojoj su mahali nekakvom kaznenom prijavom, meni je bilo tužno, bilo mi je tužno shvatiti da nemam za koga glasati. Ako me smeta Bernardićevo prisustvo na pressici, Kalinićevo me rastužilo. Uvijek valja biti pošten. I u raspodijeli krivnje.
Gradonačelnikom Zagreba htio bi biti i onaj Herman. Tip koji se čak ni za potrebe slikanja za plakate ne zna pristojno nasmiješiti. Eksponent i produžena ruka Andreja Plenkovića, koji bi u drugi krug, ako do njega dođe, mogao doći donesen, ali na štitu. Nikako sa štitom. Smiješno mi je to njegovo reagiranje oko situacije s tom aferom Hipodrom. Smiješno mi je zato, Jer se u kući obješenog ne spominje konopac.
Ne znam jel tužno ili komičnom kad Herman spominje pravosuđa u bilo kojem smislu. Lopovsko dete. pic.twitter.com/lLKfJb7BYf
Čitam da je i Nobilo osnovao stranku koja se zove ESDEPE nešto. Točnije Pravi SDP. Koliko li smo se tih pravih, tih autentičnih, autohtonih strančica nagledali na desnoj strani. Na kojoj će se strani svrstati Nobilo, ne znam. U SDP je ušao davno, ne iz uvjerenja, nego onako, po inerciji, u sklopu ujedinjenja Vujićevih socijaldemokrata (SDH), ali je izašao, ne ostavivši nikakav bitniji trag. Nisam pročitao program Nobilove stranke, program tog Pravog SDP-a. Ali ionako su programi skup lijepih želja, pa mi se iz svega rečenog zadnjih dana, čini da u programu piše Osveta, osveta, osveta, a logo su narisani zubi iz kojih kaplje topla krv.
Jer kako objasniti Nobilovu izjavu Ako hoće fajt, dobit će fajt? Jebate, pa nije Zagreb boksačka arena u kojoj će se lemati Nobilo protiv kaj ja znam koga. O šišanju trave, o prometnim čepovima, o plavim vrećicama, o roditeljima odgojiteljima, ali ni o jebanju majke roditeljima neodgojiteljima čija djeca grafitima uništavaju grad, nije reko ni riječ. Samo fajt.
Za sada, koliko mi je poznato, na izborima svoju listu neće imati Turudić. Ali će on na izborima vrlo aktivno sudjelovati. Mjesec dana prije izbora krenuo je s oštrim presingom., ko što će sutra Borussia izaći protiv Barcelona koja ju je nakantala ko staru kantu. Njegovo izviđačko društvo provodi brojne izvide svih onih koji svojim djelovanjem smetaju HDZ-u. On ko da je predsjednik Izviđačkog saveza, stalno neki izvidi, ali učinak je nikakav. Na kiseljenje u zatvor odvedena je saborska zastupnica SDP-a radi nekakvih kvadrata nekakve pišljive kuće, u Varaždinu u kraju u kojem je SDP na vlasti.
Uskok to nije hapsio jer je korumpiran, nesposoban, nije hapsio jer se boji za svoju guzicu, nije hapsio zato jer u guzicu ljubi moćnike koji će krasti i kad u grobu budu. Uskok samim time postaje sudionik u pljački i siromašenju države.https://t.co/LCOggQdnIj
Izviđa se i varaždinski (SDP) gradonačelnik jer je o trošku grada uredio neki gradski prostor. Sve ozbiljna kriminalna djela, u koja vjeruje samo Turudić i nekoliko HDZ-ovih poslušnih kučića koji sada izjednačavaju nekakvu njihovu smiješnu krivnju sa teškokalibarskim krađama HDZ-ovih vedeta.
Sad će krenuti balegari, Mažar, Zekanović i ostala politička klatež izjednačavati 7.000 Eur (ako je i to uopće) sa pola milijarde kuna, sa inom za cent, ili s Gabinom pljačkom, ili Rimčevkivim vjeroeljrtanama. Nakaradno
Svaki kriminal se MORA procesuirati, osuditi. O tome nema zbora. Ali kad Turudić napuni zatvore tipovima koji kradu mikiće u samoposluživanjima, neće biti mjesta za tešku artiljeriju lopova u Hrvata, Gabrijelu Žalac, Josipu Rimac, Aladrovića, Horvata, Banožića, Kuščevića, Miloševića i ostale brojne neimare krađe, ljudi koji su cijelo svoje javno djelovanje podredili samo jednoj stvari. Krađi društvenih dobara koja su po svojoj funkciji trebali čuvati.
Pohapsilo sve kokošare iz opozicije da lopovi kalibra Žalac, Horvat, Milošević, Aladrović, Rimac, Tolušić i ubojice a la Banožić više ne mogu u zatvor jer je sve popunjeno.
Za sada nisam vidio da će ne kandidirati netko tko iz rukava zna reći da je ograda na dječjem vrtiću Svijetla budućnost, oštećena. Da u domovima za starije osobe nema ni približno dovoljno kapaciteta, a kako li na odjelima za demenciju. Da su u Zvonimirovoj ulici i dalje šahtovi neravni s nivoom ceste. Netko to će nuditi rješenja. Samo prodaja magle, samo fajt. Samo priče o poštenju.
Odavno Grad Zagreb ne pripada Purgerima. Odavno su vlast preuzeli Pajde und Jaranen. I Pajde un Jaranen držati će vlast i dalje, bilo tko da pobjedi. A ja nisam ni Pajdo, a Boga mi ni Jaran. Samo Purger.
A meni, meni sam ostaje nada da me Vakula neće zajebati kao što je to činio milion puta do sada, da će te nedjelje u svibnju biti lijepo vrijeme za otići na roštilj, pojesti meso s roštilja, jednu gredicu mladog luka, sve to obilno zaliti hladnim gemištom od kojeg se dobiva reuma u zglobu. I probuditi se sutra, svjestan da se ništa promijeniti neće, tko god da pobijedi. Jer, palanka će ostati palanka.
Dugo godina pratim politiku. Ili politika prati mene. Sve je to interakcija, jer mi Hrvati bez politike ne možemo ni na zahod otići. Politika je sve. Čudno. Skupina nikogovića, ljudi koji uglavnom pate od pomanjkanja morala, poštenja i znanja, određuju naš život. Pamtim ja svakakvih tipova, od jugoslavenskog Ćire Bukovića, pa sve do hrvatskog Pave Gagulića. Političare, tako naime oni sami sebe nazivaju, a više-manje su bezveznjaci koji su se uspjeli utrpati na neku funkciju, pa savršenim osjećajem za samoodržanje plutaju na površini, ko što drek na površini mora pliva, pamtim po njihovim riječima, rijetko djelima, jerbo iza njih uglavnom i ne stoje nikakva djela. Ako mislite da preuveličavam, okrenite se oko sebe. Pogledajte život oko sebe, pogledajte svoj. Pogledajte svoje okruženje, e to vam je djelo tih ljudi.
Evo, recimo, Tonina Piculu ne pamtim po djelima, jer po mojoj ocjeni, nema se što pratiti. Ne pamtim ga ni po izjavama. U četvrt stoljeća, od kad pluta na političkoj površini, jedinine izjave koje se sjećam, je SDP mogu voditi iz Bruxellesa. Naravno, osim Dobar dan i Doviđenja, jerbo se radi o jednom finom i uglađenom čovjeku koji pozdravlja, čovjek baš onako, s manirima. Druge ni jedne njegove izjave se ne sjećam. Njanci jedne.
Evo, nakon punih dvadeset i pet godina, prva izjava koju ću sigurno zapamtiti je:
Svijet je na pragu distopije, EU u vatrenom obruču, a Hrvatsku u Bruxellesu jedva da itko i spominje.Prva izjava Tonina Picule nakon 25 godina koju ću zapamtiti
Priznam, morao sam baciti oko u Klajića da vidim kaj je to distopija. Ali to čak i nije bitno. Bitno je ono drugo. A Hrvatsku u Bruxellesu jedva da itko i spominje.
Tonino Picula je pola svoje političke karijere proveo hraneći se na brukseleškim jaslama. Ima tamo još takvih, našijenaca, kojima je zadatak zastupati Hrvatsku, osim one Zovko, koja Hrvatsku ne zastupa nego Bosnu, a biraju je Hrvati. Dvanaest Hrvata živi u Bruxellesu ko bubreg u loju, hvale se, vrlo redovito, neukoj, priglupoj naciji svojim velikim uspjesima, da bi na kraju veteran, koji je u Bruxellesu od prvog dana, nakon dvanaest godina priznao da nas nitko ili malo tko spominje. Ma ne spominje nas nitko, osim ako se koji puta ne zabune ovi naši koji su tamo, pa spomenu Hrvatsku. Pa Picula to podrazumijeva pod itko.
Tip je pola života u Bruxellesu, predstavlja Hrvatsku. Pa je sada u jednoj rečenici opisao rezultate svog rada. pic.twitter.com/vIF6c85RwN
Od dolaska Andreja Plenkovića na vlast, 2016. godine, cjelokupna vanjska politika Hrvatske svodi se na bespogovorno slušanje naloga nekakvih štakora iz Bruxellesa. Ulizivanje drugorazrednim tipovima koji ni po čemu nisu bolji od ovih naših koji su tamo. Tipovi koji su u politici po znanju i mentalitetu samo niskopišaća garnitura s visoka nam određuju što i kako. I kada. Po mogućnosti odmah. A mi kimamo glavom, sretni što nam polutani daju naloge, koje ćemo s veseljem ispuniti, bez obzira što o tome misle građani. Pa nisu bitni građani. Bitna je vlastita karijera, vlastiti prosperitet, eventualno i karijera u hodnicima Europarlamenta. Što dalje od ove vukojebine, za koji nisu napravili ama baš ništa da bi prestala biti vukojebinom.
Pa mi smo u Bruxelles slali ljude koji su ovdje samo smetali. Od kojih nikakve koristi nismo imali. Ili su znali nešto o onima koji ih stavljaju na liste, pa su završili na listama. Znam za zastupnice koje su plakale i molile da ih se stavi na listu, da bi se odmah po stavljanju na listu okrenule protiv.
S kojim pravom možemo misliti da su druge države slale tamo svoje prvoligaše? Slali su restlove i kokošare, baš kao i mi. Taj Europarlament je realno, više-manje kokošinjac. Sa skupo plaćenim kokicama i picekima. I tako, EU se vodi kao da se vodi poljoprivredna zadruga. Kakva je sve galerija likova, polutana, bila glorificirana do svršavanja, od Andreja Plenkovića i ministara vanjskih poslova, defilirala Hrvatskom. Određivala što, kako, a mi smo lizali pod gdje su stale njihove stope, sretni zbog te povlastice.
A tumačeno nam je cijelo vrijeme kako smo mi ugledni. Kako nam Europa zavidi, kako se ugledaju u nas. A nas se ne spominje. Ko što se roditelji na hvale djetetom kretenom.
I jučer, ma i prekjučer znao sam da će mi danas biti lijep dan. Znao sam da ništa mi neće ovi dan pokvarit.
Trostruki majmuni, odnosno, trostruke majmunice.
Niti Trumpovo divljanje s carinama, ni akcija USKOK-a koji lovi dilere diljem Hrvatske, oni love dilere za koje su im dojavili drugi dileri, ne bi li se barem na kratko riješili konkurencije. Čak ni današnja ostavka predsjednice Povjerenstva za sprječavanje sukoba interesa nije me raznjupala, jerbo ja to povjerenstvo, ovako kako je zamišljeno, ali i po ovlastima koje ima, doživljavam ozbiljno kao što doživljavam ozbiljnim Povjerenstvo za ocjenjivanje pjeva ptica pjevica u Burundiju. Jerbo, u to naše povjerenstvo obavezno ukrcaju nekolicinu poltrona i lizača guzica vodećim strankama, tipova koji i na najočitije krađe, malverzacije i zlouporabe funkcije koje istražuju, zažmire, ne čuju ne vide i ne govore, poput tri na tri majmuna, jedino što oni u tim povjerenstvima rade je da, opstruiraju i pišu izdvojena mišljenja. I blokiraju rad povjerenstva. U svakom takvom članu ili članici čuče sva tri ona majmuna.
Trostruki majmuni, odnosno, trostruke majmunice.
Pa ako se koji puta i usklade s mišljenjima, a usklade se samo onda kad nisu u pitanju velike ribe, e onda rebnu kaznu od par stotina EUR-a, lovu koja je objektivno sitniš tipovima koje istražuju. Postojanje takvog povjerenstva je čisto bacanje prašine publici željnoj pravde, u oči. Ni to me danas nemre izbaciti iz takta.
A opet, ništa mi neće ovi dan pokvarit
Jerbo, danas sam se otputio do Velesajma. Onog Zagrebačkog velesajma, nekadašnjeg gospodarskog giganta, a danas samo tužne hrpetine hala koje više-manje zjape prazne, tužno podsjećajući na dane kad je Zagreb bio gospodarski div, čak i u europskim razmjerima. Dok hodam velesajmom podsjećam se dana, vreve gospodarstvenika iz cijelog svijeta, koji u dimu pečenjara dok izjedaju ćevape, pljeskavice, cijele gredice mladog luka i obilato zalijevaju pivom, gemištima, a moja sjećanja dopiru čak i do špricera, sklapaju poslove. Dogovaraju, cijene, isporuke, mito. Sve se dogovaralo, a posao se radio. Gledale su se ispod oka i sisate i guzate domaćice sajmova, koje su odjednom preko noći postale hostese. Od kad je hostesa, nema više ni mljackanja ćevapa, a Boga mi nema više ni ogromnih poslova sklopljenih na sajmovima.
Na Velesajmu danas u odnosu na dane slave, ostala je samo jedna ista stvar. Svaki zahod uvijek dovoljno daleko od mjesta gdje se nalaziš, da u zahod nakon bjesomučnog vise minutnog hoda uđeš zapišan. Ili ni ne trebaš ni ulaziti.
Ovih dana, točnije jučer, danas i sutra održava se Državno natjecanje učenika strukovnih škola – WorldSkills Croatia 2025.
Priredba je to koju pobožno čekam svake godine, ko što oni cvikeraši s naočalama debelim poput pepeljara čekaju Sajam knjige. Nema smisla opisivati što se tamo događa, kad je sve lijepo napisano na njihovoj web stranici:
Mi promičemo važnost strukovnih vještina kao osnove za rast hrvatskoga gospodarstva. Želimo podići privlačnost strukovnog obrazovanja i osposobljavanja te nadahnuti mlade na odabir strukovnih zanimanja kao poželjnog odabira u karijeri. Usmjereni smo postati prepoznato mjesto za suradnju obrazovanja i gospodarstva.
Jesu li prepoznati kao mjesto za suradnju obrazovanja i gospodarstva? Mislim da jesu. Na svakom koraku može se sresti predstavnike različitih poduzeća koji su u lovu i vabljenju mladih talenata, a i same takmičare, kroz radna odijela, materijale i opremu i alate kojima rade sponzoriraju velika poduzeća.
Mladi ljudi koji znaju raditi, koji imaju gard!
Parstotinjak mladih, mislim da ih je oko četiri stotine, u pratnji svojih mentora, iz cijele Hrvatske, došli su pokazati što znaju. Što su naučili u strukovnim školama. Ima tu i frizera, kozmetičara, keramičara, knaufera, projektanata, polaznika policijske škole, cvjećara, programera, kemičara, komercijalista, instalatera, kuhara, mehaničara, pomoraca, pekara.
Naravno, ja sam naveo zvanja koja će ti mladi ljudi dobiti krajem ove školske godine. A već su sada pravi majstori svojih zanata.
Godinama sam vodio tvornice. Velike tvornice, u kojima su radili radnici, ljudi koji su proizvodili, ljudi čiji su proizvodi bili prodavani u cijelom svijetu. Ljudi čiji su proizvodi bili vrlo cijenjeni u svijetu. I uvijek, ali baš uvijek, volio sam se zavući negdje u dubinu mračnog pogona, sjesti na masni stolčić kraj stroja i u tišini gledati majstora koji radi na stroju. Precizno, dobro izvježbanim pokretima, bez ijednog pokreta viška, radnika s čijeg stroja izlazi uradak precizno izrađen, s dvije stote milimetra tolerancije. 0,02 milimetra odstupanja. Ljudima nepojmljivo. Volio sam njihov gard. Ono, kad vidiš da je čovjek velemajstor na drebanku, glodalici ili obradnom centru. Kovač koji zračnim čekićem od kocke usijanog željeza iskuje savršenu kuglu, udara isprva punom snagom, od desetak tona, pa sve nježnije, da bi na kraju tom mrcinom gladio izradak kao da ga perom dodiruje i miluje. A ja sjedim i pušim, stolčić se trese od moćnog udaranja čekića, majstor musav i garav, okreće vatrenu kocku koja postaje kugla. Pa je primi kliještima, samouvjereno i bahato i uroni u bačvu ulja uz šištanje dok miris isparenog vrelog ulja štipa nosnice. Savršena kugla iskovana u samo nekoliko minuta. Pogleda me, vidi moj zadivljeni pogled i kaže, E da, direktore, da bih ja ovo mogao raditi svaki dan, ja moram za gablec pojesti četrdeset deka špeka, glavicu luka i popiti dvije pive. I namigne. A ja svjestan da frajer jako dobro licitira svoju plaću. I uvijek tako. Odmor za dušu.
Svake godine iznova me oduševi takmičenje učenika strukovnih škola. Učenici svih vrsta strukovnih škola dolaze pokazati svoje praktično znanje i umijeće.
Bila su to divna vremena kad sam bio uvjeren da je najljepši miris onaj miris emulzije, miris ulja uljane repice pomiješane s vodom, kojom se hladi radni komad na tokarilici ili glodalici, koji te pomiluje po licu na ulasku u halu prepunu tokarilica.
I onda, nakon puno godina, evo me, gledam mlade ljude, ljude pred kojima je cijeli život, cijeli radni vijek, kako predano rade, pokazuju svoje znanje. Ljude koji će svojim rukama proizvoditi, raditi, ljude čijim rezultatima rada će ovo društvo imati koristi. Nisu to nikakvi prodavači magle, prevrtači papira po agencijama, članovi nekakvih povjerenstva koji glume tri majmuna pokrivajući lopovluke svojih stranačkih kolega. Konkretni ljudi, koji bi trebali biti kostur svakog društva. Uz njih njihovi mentori. Podcijenjeni profesori, nekima od njih je jučer bio i dan štrajka, a opet, bili su uz svoje učenike, svjesni da ne smiju i ne mogu iznevjeriti mlade ljude kojima ovo puno znači.
To su sve samo mladi ljudi, čiji rad bi trebao biti temelj razvoja svakog društva. Nekako se nadam da bi to i moglo biti tako.
Sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme dok su Sovjeti gospodarili Čehoslovačkom, probudi se Čeh Franta, pogleda kroz prozor. U centru Praga vije se američka zastava, američki vojnici raspoređeni po ulicama. Odjekuju američke koračnice. Nekoliko Sherman tenkova raspoređeno po trgu.
Izleti Franta, sav oduševljen, u pidžami, ravno do sredine trga i ushićeno viče Sloboda, sloboda. Prima američku zastavu i ljubi je. Prolazim mu oficir, pogleda ga i kaže: То не слибода, то я масканбал, za one koji ne čitaju mrska pisma: To nije sloboda to je maskenbal.
Vic je to iz vremena sedamdesetih, a njega sam se sjetio jučer. Jer jučer je bio maskenbal. U sred Zagreba, a maskenbalska zbivanja s velikim zanimanjem pratila je cijela Hrvatska.
Usred korizme. Pravi pravcati maskenbal. Nije bilo američkih tenkova, za sada, nije bilo ni američke himne, za sada, nije bilo ni Stars and stripes za ljubljenje, naravno za sada.
Maskenbal u Zagrebu
Umjesto tih glumaca, jučerašnju maskenbalsku predstavu izveli su agenti USOK-a i EPPO-a.
Oni su glumili američke vojnike, njihova brojna vozila u koja su trpali vreće u kojima su potrpani papiri, glumili su Sherman tenkove, a jadnog poblesavjelog Frantu glumila je gomila novinara koja je bauljala i veselila se konačnom dolasku pravde. A narod je oduševljeno govorio Počelo je. A bio je samo maskenbal.
Pa se ispostavilo da su jake združene snage USOK-a i EPPO-a provele vrlo složenu, dobro koordiniranu akciju privođenja teških podrivača ekonomskog sustava Hrvatske i što je još gore i Europske unije. Ti podrivači sustava, zlotvori koji su vrlo ozbiljno nakanili razjebati cijeli brižljivo građeni ekonomski sustav, svojim zločinačkim djelovanjem oštetili su proračun Republike Hrvatske, a valjda i proračun Europske unije, ostvarivši nepripadajuću dobit od šest stotina šezdeset i šest EUR-a. (šeststotinašezdesetšest).
Šesto šezdeset i šest kolpi ih u srce pogodilo.
Prekidale su se televizijske i radijske emisije, vrtjeli su se oni podnaslovi, na kojima je pisalo da su u toku hapšenja u MVPEI, u sklopu zajedničke akcije.
Čekaj, jel to oni danas svekoliku javnost cijeli dan masiraju i maltretiraju radi hapšenja dva dilbera koji su ukrali 666 EUR-a (jedna petina plaće načelnika Vukojebine Donje)? A Gabi, a Horvat, a Kuščević, a Josipa?
Čekao sam, hoću li vidjeti Gordana Grlića Radmana s rukama na leđima na kojima su čvrsto stegnute lisice. Ili makar onog glavonju Franu Matušića, državnog tajnika. Radmana nije bilo, a ja sam se prekasno sjetio, ako je uhapšen onaj drugi, Matušić, taj se po svom običaju presvukao u časnu sestru, kao što se presvukao onomad kad je bježao iz Dubrovnika koji je bio pod opsadom, ostavivši svoje sugrađane pod granatama četnika. Da bi kasnije postao državni tajnik u Ministarstvu vanjskih poslova, jer je kao profesor gitare upravo jako stručan za vanjske poslove. Jerbo je na Stradunu svakog ljeta mladim i zgodnim Nijemcima pjevao serenada uz gitaru.
Vražja su to posla. Vidi sve veći po ukopno nastaloj šteti. 666.
I onda na kraju dana objave da su uhapšeni nekakvi tipovi koji su na službenim putovanjima spavali u jednom krevetu, a u Zagrebu su predavali račune da su spavali u dvije sobe. A oni se stiskali u jednoj, a obračunavali dvije. I doveli Hrvatsku na rub propasti, jer su stiskanjem u krevetu i zajedničkim prdenjem pod poplunom, oštetili proračun Lijepe nam naše za cijelih 666 EUR.
Vražja posla
Vražja su to posla. Vidi sve veći po ukopno nastaloj šteti. 666.
Velikoj većini penzionera na zadnjem povećanju, pompozno najavljivanom, mirovine su povećane za šest EUR-a.
Jel vama jasno o kakvim se ozbiljnim kriminalcima radi? Možete li pojmiti da su ti tipovi koji su se noćima stiskali jedno iz drugo, da bi kasnije obračunali odvojene sebe, oštetili proračun za 111 povećanja mirovina?
Hej, šest EUR. A ovi krvnici oteli su 666. Stotinu i jedanaest umirovljenika moglo bi ostat bez svog povišenja mirovine, velikodušno poklonjenog od strane ove Vlade, Vlade Andreja Plenkoovća.
A vijesti o akciji vrtjele su se cijelo vrijeme. Svako malo pojavili su se neki sitni, na kapaljku, novi detalji. Nacija čeka. Nestrpljivo.
A na portalima, nipošto ne Jutarnjem i Večernjem, pri dnu dnevnih vijesti samo mala crtica. A tamo piše:
Ministar Gordan Grlić Radman, vrhovni šef ovih što se stišću u krevetu i obračunavaju duplo, otišao je na službeni put u Bugojno, Ubosnu. Bugojno, kao grad u Bosni bitan je Hrvatskoj jednako kao što je važan grad Dondowa u Indoneziji. Ali, u Bugojnu se otkrivala spomen ploča Anti Grliću, ocu ministra vanjskih poslova RH, Gordana Grlića Radmana. Pa je ministar naravno, sjeo u službeni automobil. Upravo kako treba i biti, bilo je tu i nešto policijske pratnje da tko ne naudi takvom kalibru, bio je tu i šofer. Svi su oni imali dnevnice, auto ili automobili su trošili gorivo, cestarinu, amortizaciju. A i pojelo se i popilo. Ma neka, para u proračunu ima, ipak nisu ovi što se stišću u krevetu stigli baš sve pokrast. Ne vjerujem da su ovo Grlićevi spavali svi u jednom krevetu, pa ni da im je ministar prdio pod poplunom, jerbo im povazda prdi po danu, pa ljudi se ipak moraju malo odmoriti, pa nisu u ministarstvu predali papire da su spavali odvojeno. Ma gospoda su to.
Spavali su ko kraljevi, razvaganili se, pa plaća proračun. Isti ona proračun kojeg su ovi krvnici oštetili za šest stotina i šezdeset i šest EUR-a. Majku im njihovu zlikovačku!
Na stranu sve, ali nek se zna…
Na stranu što je otac, drug Ante, kojeg su eto, sad i popločali, bio vrlo poznati komunistički satrap Sesveta, koji je godinama pakostio i upropaštavao ljude koji nisu bili na liniji onako kako je on vidio crvenu liniju.
Na stranu to što je, tada više ne drug Ante, nego gospodin Ante, za cijenu vrećice kikirikija kupio tvornicu kojoj je godinama direktor, a koja je građena mukotrpnim radom i izdvajanjem u njoj zaposlenih radnika, po privatizacijskom modelu tada vrlo modernom u udruzi lopova koja se već tada zvala HDZ.
Na stranu to što su pred par godina ljudi osuđivani, jer su tom popločanom gospodinu Anti, bivšem komunističkom satrapu, a kasnije uglednom gospodarstveniku u Hrvatskoj koju imamo, predavali milione kuna koje su morali izvlačiti poslovanjem za njegovu korist. Po sistemu, meni korist, vama zatvor.
USKOK nije hapsio ovu kako bih rekao bugojansku grupu, a debelo je mogao, jer je svrha puta bilo otvaranje spomen ploče ocu ministra, a na putnom nalogu pisalo je bilateralni razgovori.
Uskok to nije hapsio jer je korumpiran, nesposoban, nije hapsio jer se boji za svoju guzicu, nije hapsio zato jer u guzicu ljubi moćnike koji će krasti i kad u grobu budu. Uskok samim time postaje sudionik u pljački i siromašenju države.
Novinari danas nisu sazvali pressicu
A novinari…
Jučer i nije bilo baš toplo. Mnogi od njih dežurali su i pocupkivali od hladnoće pred USKOKOM i EPPOM. Da bi dočekali slikati nekakve šmolje koji spavaju i prde pod istim poplunom. Cijeli dan su se smrzavali. Ko pičke. Nisu ni jeli pošteno. Trčali u birtiju pišat i malo se zagrijati. Nije im to sve ni malo pročačkalo ponos. Nije. Jer ga nemaju.
Pa kad bi imali samo malo ponosa, danas bi sazvali pressicu, pa došli sami sebi na pressicu. I pročitali kratko priopćenje:
Gospodo i dame iz USKOK-a i EPP-a, nabijemo vas na kurac! I vašu pravdu isto tako, nabijemo na kurac.
Ne volim pisati o Josipi Rimac. Ili Pleslić. Bilo kako, ne volim pisati. Dugo godina osjećam animozitet prema toj osobi, još od vremena kad je bila u punoj političkoj snazi, pa je nemilice sjekla sve one koji nisu bili njeni istomišljenici, a i one koji nisu bili na državotvornoj liniji, gledano njenim vizirom. A sama je pri tome u mnogim prilikama đuskala uz srpske cajke, rukama zavrtala žarulje, činila je sve ono zbog čega je proganjala i stigmatizirala ljude. O tim njenim aktivnostima postoje mnog video zapisi na kojima razdragana Josipa veselo đuska i pjeva.
Ponašanje je to tipično za veliku većinu vodećih HDZ-ovaca, čiji se životni stil može opisati riječima Quod licet Iovi, non licet bovi. Što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu.
Jer, ta klatež i ta bagra zna i uvjerena je da je Hrvatska stvorena samo za njih. Hrvatska je po njihovom shvaćanju samo švedski stol, dostupan samo njima, pa prema svom nahođenju uzimaju što im se prohtije.
Josipa Rimac meni je osobno predstavljala simbol HDZ-a. Istinski i pravi simbol.
Dovoljno je samo jedno. Zloupotrijebila je svoj utjecaj i dodijeljen joj se stan u Kninu. Josipina prijateljica, Anna Maria Radić osuđena je u postupku u kojem je se teretilo da je obitelji bivše državne tajnice i nekadašnje kninske gradonačelnice Josipe Rimac darovala stan u Kninu koji im ne pripada, a osim zatvorske kazne, pravomoćnom presudom morala bi platiti i oko pola milijuna kuna novčane kazne plus kamate. Josipi Rimac koja je snagom svog autoriteta u kninskoj vukojebini, ali i prijateljstva s rečenom Annom, dobila stan na koji nije imala pravo, nije se desilo ništa. Ovjereno presudom Vrhovnog suda.
Manjkavo školovana, beskrajno moćna, bezobzirna, dvolična, svoj politički autoritet koristila prvenstveno u svom interesu, ponekad u interesu stranke, a nikada u interesu društva. Bilo je takvih u našoj političkoj cirkuskoj areni za svinje hranit, ali, Josipa, e Josipa je kraljica. Kninska kraljica, kako su joj tepali razrajcani HDZ-ovci koji nisu skrivali svoju opčinjenost njenim fizičkim izgledom. Bezgranična i neutraživa glad i pohlepa za nekretninom, za novcima, moći, ugledom u nekakvom polusvijetu, to je Josipa Rimac, sada Pleslić. Padali su ljudi oko nje, bivali vučeni po blatu, sramoćeni, dovođeni u zonu kaznene odgovornosti radi suradnje s njom. A njoj se, realno nije dogodilo ništa. Počelo joj je suđenje. U prvom stupnju. Pa je stalo radi ispitivanja valjanosti dokaza. A dokazi su nekoliko miliona poruka koje je slala svima. Svakakvih.
Jer, ta klatež i ta bagra zna i uvjerena je da je Hrvatska stvorena samo za njih. Hrvatska je po njihovom shvaćanju samo švedski stol, dostupan samo njima, pa prema svom nahođenju uzimaju što im se prohtije.
Hrvatski političari, najviše svakako, oni HDZ-ovi i danas se noću bude znojni sa šumom u ušima i jakim lupanjem srca jer su sanjali Josipin mobitel. Cijeli rudnik lopovluka, nepotizma HDZ-a, ukrcan je u nekoliko miliona poruka u Josipinom mobitelu. Od njih drhti i danas izvjesni građanin A.P. koji je nepoznat javnosti, poznat je samo po neporecivoj činjenici da ima na vlas iste inicijale kao i Andrej Plenković. Predsjednik HDZ-a i predsjednik Vlade Republike Hrvatske.
Počelo je suđenje pred dosta vremena. Jaka stvar. Jer, suđenja moćnicima HDZ-a nikako da počnu. A kad konačno započnu, nikako doći do presude. Naravno, prvostupanjske. Pa žalba. Pa, što je vrlo lako moguće kad je u pitanju teška artiljerija HDZ-a, poništenje presude i vraćanje na početak. Pa opet godine i godine suđenja, pa onda presuda. Naravno prvostupanjska. Pa žalba, pa se čeka na drugosupanjsku presudu godinama. Naravno, više se nitko ni ne sjeća niti Josipe Rimac, a niti Pleslić. Postala je samo obična ženica, žrtva koju proganja država, a da se više nitko ni ne sjeća zbog toga. I vjetroelektrane Krš-Pađene biti će samo gomila hrđavih nakaznih tornjeva koji više neće raditi, a Josipa Rimac neće imati pravomoćnu presudu, pa ma kakva ona bila. Milioni novaca više neće postojati, jer su zbuksani na sigurno u tom beskrajnom nizu godina koliko je trajalo suđenje.
A suđenje, presuda, napisao sam pa ma kakva ona bila. Jer, Josipin miljenik, muškarac kojem je i Josipa velika miljenica, glavni je državni odvjetnik, čovjek koji je na čelu preduzećeta koje bi trebalo ganjati rečenu Josipu kao vrag grešnu dušu.
Vjerujete li vi, najdraži moji, u poštenje suđenja Josipi Rimac?
Politička elita HDZ-a umire od straha od ovog mobitela
Ako vjerujete, vrijeme vam je otići do prvog dućana koji prodaje slikarski pribor, pa počnite crtati pijevce, kokice i vrbe uz rijeku, dok naiva još uvijek postiže kakvu takvu cijenu.
Josipi su se klanjali svi. I Karamarko, i Vaso i mnogi drugi čudnih imena i čudnih nadimaka. A ona je njihovo klanjanje koristila. Nekretnine su se množile, novac se gomilao.
U sve ovo što sam ja napisao o suđenju Josipi Rimac, možda vi ne vjerujete, ali vjeruje Josipa Rimac. Ona će se ovih dana kandidirati za gradonačelnicu Knina. Svjesna je da sam ja u pravu, da još desetljećima neće doći do pravomoćne presude. Pa ma kakva ona bila.
To što se cijela Hrvatska mjesecima zgražala količinom bezobzirnosti i pohlepe, to što se cijela Hrvatska mjesecima naslađivala poluerotskim porukama Josipe i Turudića, koji je uzdrhtalom strašću ispunjavao sve njene zahtjeve, guglao joj i tražio po Internetu jer ona to ne zna, nosio joj voće kad je ležala kod kuće bubana, to građanima (da li?) Knina nije bitno ni malo. Oni imaju svoju Josipu, svoju Kraljicu.
Za bit čistačica u upravi Grada Knina ili neke druge vukojebine, najvjerojatnije je potrebna potvrda o nekažnjavanju i Uvjerenje da se ne vodi kazneni postupak. Ali nije potrebno za gradonačelnika. Pa se nacija slobodno može prepustiti svojim strastima i instinktima i birati kriminalce, lopove, zlostavljače, otimače.
Ni malo ne sumnjam da će Josipa biti izabrana za gradonačelnicu. Jer, geni kameni. Glava kamena. Prije metar u guzicu nego milimetar u glavu. Pa i po cijenu poštenja i časti.
Jel vam sada jasno, zašto ne volim pisati o Josipi Rimac?
Vani je studeno. Vjetar me skoro otpuhao, zima ušla u kosti. Stanje je inače redovno. Dinamo izgubio od Istre tri nula. Nekako najgori rezultat. Omjer koji pokazuje da si potpuno demontiran. Ko što beba razmontira zvečku kad njome kresne o pod ili u zid. Danas se javljaju svi koji misle da je njihovo mišljenje važno. Čak i Ilija Lončarević ima za reći neku riječ. A njegov najveći uspjeh bio je uvođenje Dinama u Ligu za bedaka. Ali, on ima nekaj za reći. Pa priča o nekakvim senatorima u Dinamu koji rade kaj im se prohtije. Ti senatori, to me podsjeća na saborski zastupnici. Većina njih do duše ne rade kaj im se prohtije, nego ono što se prohtije Plenkoviću. A Plenković je profesionalac. Što je velika sreća u trenucima kad Trump uvodi carine od 20% za Europu. Tako piše Davor Ivanković u Večernjem listu.
Plenkovića su svi već smatrali otpisanim, a onda je nastupio Trump. U krizama AP pliva kao riba, pomazila ga je sada još jedna u kojoj nema mjesta za amatere.
Pa onda dalje u kontekstu amatera spominje Zorana Milanovića. Naravno da to nije zaboravio, jer svaki njegov članak ima dva dijela. Veličanje lika i djela Andreja Plenkovića i brisanje podom Zoranom Milanovića.
Taj Večernjakov cvrčak, pjevač oda i ditiramba Andreju Plenkovića, posve je nesvjestan činjenice da postoji stvar koja se zove Internet, stvar koja putuje zrakom, žicama, ulazi u sve domove, tramvaje, prisutna je na ulicama, ma u svakom kutku zemaljske kugle. A ta stvar služi da bi se njome širile vijesti, brzinom munje. Pa tako, cijeli svijet, svi oni važni čimbenici svjetske politike saznali su njima presudnu vijest skoro istovremeno kako je izgovorena. S velikim olakšanjem pročitali su izjavu Andreja Plenkovića: Hrvatska neće odmah reagirati na Trumpove povijesne carine, EU je nadležan.
Ptrebno je dosta cuge i puno pomanjkanja morala da bi se uporno pisale ovakve stvari. pic.twitter.com/v2LMH1YWPt
Svima je jasno da se Hrvatsku, koja je poprilično nebitna u europskom gospodarstvu, neće puno pitati za mišljenje o stavu o američkim carinama, jer Hrvatska je jednako bitna ko što su bitni subtitleovi u pornofilmovima. Jedino to nije jasno Večernjakovom cvrčku.
Svi su spremni
U srpnju se na Hipodromu održava koncert MPT-a. Pola miliona karata je prodano. U samo jednom danu, u Zagreb će se, slikovito, preseliti cijeli Split (161.312 stanovnika), Rijeka (108.622 stanovnika), Osijek (96.848 stanovnika), Zadar (70.829 stanovnika) i Velika Gorica (61.198 stanovnika).
Grad je spreman za veliki broj posjetitelja, koji bi mogao premašiti 400.000.Tomislav Tomašević o koncertu MPT-a
Ne bavim se puno razmišljanjem o tom događaju, jer neću biti u Zagrebu. Povremeno mu upadnu neki čudni napisi, čudne izjave, recimo gradnočelnik Tomašević izjavljuje Grad je spreman za veliki broj posjetitelja, koji bi mogao premašiti 400.000.
Marko Perković Thompson prodaje najviše CD-a.
Zašto Marko Perković Thompson prodaje najviše CD-a? Zato jer njegovi fanovi ne znaju pržiti. pic.twitter.com/59ajinhoVE
Pred samo par mjeseci na upite o neopisivim gužvama u gradu, izjavio je da je to zato jer se u deset godina broj automobila povećao za 100.000. A sada bi se moglo desiti da mu se broj automobila u gradu poveća za stotinjak tisuća u samo jednom ili dva dana. Ali, evo, on je spreman, kao što je spreman i Thompson i pola miliona građana i seljaka koji su karte kupili.
Svi su spremni. A to je i najvažnije, kaj ne?
Nekako mi se čini da naše vlasti redovito rade istu grešku.
Privatnim firmama ostavile su slobodne ruke oko uvoza radne snage, radnici su se nemilice uvozili, u želji za jeftinijom radnom snagom. Bez ikakve ozbiljnije kontrole države o broju uvezenih radnika.
Sada je dopušteno organizatorima nabubati pola miliona ljudi na livadu udaljenu dva kilomtra od Banovog spomenika.
Pustiti pola miliona ljudi na koncert u širem dijelu grada, vrlo je velik rizik. Ali, želja vlasti za podilaženjem i poslovični kukavičluk koji je u takvim situacijama uvijek prisutan, učinili su svoje. Sad se pozivaju i svode na isti nazivnik koncerte MPT u Čavoglavama, na brdu usred ničega, a na kojima se skupljalo sto tisuća ljudi s koncertom u širem središtu grada na kojem će biti pola miliona ljudi. Koliko hitnih intervencija u jednom danu ima u Zagrebu koji ima oko sedam stotina tisuća građana? Koliko smrtnih slučajeva ima u jednom danu, naravno uzrokovanih prirodnom smrću? Bojim se da organizatorima nije došlo do dupeta u glavu, da će toga dana na Hipodromu biti cijeli jedan paralelni, drugi grad. Uvjerljivo drugi po veličini u Hrvatskoj. Tri puta veći od Splita.
A koncert je u srpnju, s velikom vjerojatnošću velike vrućine.
Bit će to koncert velikih brojki. U svemu, nadam se, samo dobrom.
Sinoć sam gledao TV show. Za govornicom stoji tip narančaste kose, drži u rukama nekakvu ploču koja nalikuje na transparent na kojem piše Doli Vlada, što ga drže prosvjednici okupljeni na Trgu francuske republike dok gacaju po pesjim govnima. Ovaj Nara tip za govornicom gleda zaljubljeno u tu ploču, baš kako zaljubljeno zastupnici manjina gledaju u Andreja Plenkovića.
Na ploči napisani nazivi država s nekim brojkama. Tip čita, gestikulira, pokušava biti duhovit, smije se, dobacuje nešto mamlazu koji mu je donio ploču, daruje okupljenim trogloditima crvenu kapu, tješi ih da njegov kabinet ima kapa za svinje ranit, bit će kapa za sve. Nema frke.
Sve skupa me dost podsjeća na onu jedinu emisiju iz serijala Brak na prvu koju sam zabunom pogledao. Tamo je polusvjetski đikan tapirane kose zaljubljeno gledao u nekakvu šojku koja je davno vidjela puno ljepših dana. Nisam dalje gledao taj brak, jer sam se nadao snimci konzumacije braka, ali ništa od toga.
Ovaj Orange tip čita nazive država i brojke. Sadistički se smiješeći. Jer, brojke su za mnoge od tih država sudbonosne. Brojke o kojima ovisi njihova ekonomija, standard, napredak. Tako su se, zamišljam, cerekali SS oficiri dko su potpisivali liste s imenima ljudi koja su slana u logore.
Pročitanim brojkama je tim državama odredio carinu, a građanima tih država zavukao je karinu.
Danima se iščekivao taj pompozno najavljeni događaj, pratilo ga je vjerojatno nešto više ljudi od broja ljudi koji su kupili karte za event na Hipodromu.
Donald Trump predsjednik Sjedinjenih američkih država odredio je uvozne carine za proizvode i usluge zemalja koje su izvoznice u SAD.
Amerika je godinama, strpljivo, ciglu po ciglu, polako, proračunato, radila sve da se posvade EU i Rusija.
Izvoz Hrvatske u SAD mizeran je Ameri ga čak i ne osjete, a mizeran je čak i nama, jer predstavlja samo koko 3% od vrijednosti ukupnog izvoza Hrvatske. Ali, Hrvatska je članica EU, koja je dobila poklon od samo 20% carine. Države koje imaju industriju, a članice su EU, osjetit će vrlo snažno taj teret carine. Vjerojatni pad prodaje, pad profita, pa onda vjerojatno i smanjenje broja zaposlenih, pa povišenje cijena na domaćem tržištu, taman onoliko koliko treba da bi građani tih država mogli početi razmišljati trebaju li, moraju li na ljetovanje u Hrvatsku, koja je superskupa, a nudi lijepo more, hrpe betona na obali i astronomski visoke cijene. A turizam je kudikamo najvažnija djelatnost u Hrvata. Nekad je to bila industrija koja bi sada strašno najebala, ali srećom, HDZ je uništio industriju, jer, sad bi tek bili u problemu.
Europa mora odlučiti o protumjerama, tako nešto je profrfljao Andrej Plenković, a odmah da smiri Trumpa naglasio je da Hrvatska neće sama donositi nikakve protumjere. Kakvo iznenađenje. Trumpu i Amerikancima je odmah puno lakše.
Zna li se što? Hoće li Uršula i Andrej večeras, odmah nakon Trumpovog objavljivanja carina, uzvratit prvim paketom sankcija SAD-u? pic.twitter.com/vMihPPlJPU
Amerika je godinama, strpljivo, ciglu po ciglu, polako, proračunato, radila sve da se posvade EU i Rusija. Pridružili su se tome naravno i sluge poltronske EU. Namigivali su zavodljivo komičaru, obećavali mu članstvo u NATO, članstvo u EU, tko zna što su mu još obećavali i davali. A on je bujao, rasla mu je vrijednost u vlastitim očima, ohrabren je draškao pimpeka ruskom medvjedu, a kad se medvjed uzbudio, onako sav razrajcan krenuo je na njega, pa je počeo rat. Brodovi oružja, vlakovi oružja, avioni oružja slani su, Amerikanci su bili spremni financirati rat do zadnjeg živog Ukrajinca. EU je zaplijenila imovinu Rusa u Europi, Hrvatska je prva u svijetu i prodala brod nekakvog ruskog tajkuna. Onda je odlučeno da se neće kupovati ruski plin, jeftin i vrlo dostupan. Kupovat će se američki plin, bitno skuplji i vrlo nedostupan. Oružje je dolazilo i dalje. Ginulo se na sve strane, ali rat je trajao, jer ima još živih Ukrajinaca. Svakog tjedna Rusiji su nametane nove sankcije. Sa svakim sankcijama padao je naš standard, a Rusi i dalje ratuju ko da nema sankcija. Sankcijama je vodstvo EU upropastilo svoja gospodarstva, izazvalo inflaciju svojoj kući. A Ruse su izbacili iz platnog prometa, plijenili imovinu Rusa, ma sam Bog zna što su im sve radili, sve po nalogu Amerike. Sve koji nisu mislili poput njih nazivali su rusofilima, putinistima, a američko oružje dolazilo je i dolazilo. A došli su i izbori. U Americi. Pa je mecena rata, ishlapjeli Joe Biden otišao negdje na odjel na kojem borave osobe s demencijom, a zamijenio ga je narančasti tip koji liči na likove iz Braka na prvu. A skupi ukapljeni plin tankerima, u neprekinutim konvojima, putuje preko oceana, da bi se preradio i postao pravi plin. I svakog dana, u svakom trenutku u debele američke kese kaplje novac lakovjernih Europljana koji plaćaju skupi američki plin, umjesto ruskog jeftinog. Nema veze, nek građanstvo plaća, nek stežu remen.
I sada, evo, Trump je državama EU odredio carinu, a građanima EU uvukao karinu.
A nesposobne dileje koje vode EU, trebaju reagirati protumjerama.
O kakvim se neznalicama radi, ne bi me začudilo da odrede protumjeru od dvadeset posto carine na američki plin.
Jer, skupiti glave na jedan kup, pokazati bosanski grb Trumpu i početi kupovati ruski plin, jeftino je rješenje, ali EU se ne bavi jeftinim rješenjima. Ona ih ne zanimaju.
Još samo pedesetak dana do izbora. Onih lokalnih. Izbora na kojima će građani izabrati cijelu jednu bojnu razbojnika, tlačitelja, zloupotrebljivača položaja. Izbori su to za lokalne šerife, kabadahijȩ̧. Dragi Hrvati, dolaze vam lokalni izbori. Izbori su i za mlatimudane, koje u javnosoti pristojno nazivamo županima.
Jer ni Bog ne zna čemu služe, što rade, ali postoje. A svakom od njih na raspolaganju je par stotinjak činovnika, prevrtača papira uhljebljenih na državnu sisu.
Pa ćete, kao i do sada izabirati tipove koje će kasnije u mandatu hapsit zbog milion razloga. A vi kao da niste znali da birate lopove koji su kao i do sada, opet i dalje zapošljavali svoje nećake, zaove, ljubavnice, šogore, pakostili onima koji su glasali protiv njih. Jebat će vas u mozak gdje i kad god stignu. Mjesta na čijem se ulazu koči kičasti napis Općina Pripizdina Donja, a koja jedva da broje tisuću, tisuću i pol stanovnika birati će lokanu upravu.
Načelnika i općinsko vijeće. A guzičari iz općinskog vijeća imaju samo dvije obaveze. Ulizivat se načelniku ili načelnici i grebat se gdje god stignu za svoje osobne probitke. Pa će pripizdina s brojem stanovnika puno manjim od broja punoljetnih birača na samo jednom biračkom mjestu u Zagrebu imati svoje organe. Rečeno općinsko vijeće. Upravno pravni odjel, mjesni odbor. Pa imaju i komunalne redare, kojima je zadatak žmiriti na svinjarije koje izvode bogati investitori. Imaju i komunalno poduzeće, jer Bože moj, mora se nešto i fakturirati, kako bi veseli općinski mastiljari dolazili sretni i veseli raditi posao koji ne treba nikome.
Pola nekog mjesta su funkcionari i upravljaju nekim kurcem.
A kako upravljaju, pogledajte prazna i napuštena imanja u Slavoniji, bolno uništenu obalu milionima kubičnih metara betona, kućama bez fasade, nakaradno nakrcane uz samo more. Beton u glavi općinskih činovnika uzrokuje betonizaciju obale.
Kad smo već kod obale, pa i Split je na obali. Evo, danas se u Splitu hapsi. Prigodno predizborno hapsi.
Hapsi se suprug Ivane Ninčević Lesandrić. Hapsi se i nekakav ćato koji lupa žigove na rješenja. Poseban krimen o kojem vrlo marno izvještavaju iz Hanzamedije, je taj što je taj lupač žigova imao pazi sada, obrt za čišćenje. Pa će elitne jedinice USKOK-a, istraživati količinu utrošenog Čarlija, Vileda krpa, a sumnjiva im je i velika potrošnja guzpapira.
Rečena Ivana je kandidatkinja za Splitsko dalmatinsku županicu. Rekao bih čak i vrlo dobra kandidatkinja. Istina, da se bilo tko kandidira protiv Blaženka Bobana, dobar je kandidat, ako se ne zove Ranko Ostojić.
Spektakularno hapšenje kao projekt spašavanje Blaženka Bobana.
USKOK, policija, DORH i svi ti s čudnim skraćenicama nisu ni kurcem mrdnuli kad se Blaženko tadašnjoj ministrici turizma Nikolini Brnjac hvalio da je on inscenirao požar koji je 2005. godine otjerao holivudske filmaše. Paljenjem scenografije želio je uvjeriti tadašnjeg ministra kulture da mora povući dozvole za snimanje filma Omen 666. Zapalio je set jer mu je film bio konkurencija, jer sam Blaženko Boban je za cijelu Dalmaciju 666.
Ne triba nikakav film o 666. On je tu. Pa ga gledajte. Makar još jedan mandat. Bolio je kurac i Nikolinu Brnjac što joj ovaj glavonja radi pizdarije. Da je nije boli kurac, ne bi danas bila u Bruxellesu. Sve je to samo mafija.
Malo sam doduše pretjerao, nije za cijelu Dalmaciju Blaženko 666.
Evo, nije za svog zeta, Franu Radelju nekad vrlo aktivnog člana HDZ Jugenda, kojeg je imenovao za voditelja županijskog pododsjeka za pomorsko dobro. Rješenje mu je potpisao pročelnik Upravnog odjela za turizam i pomorstvo Stipe Čogelja, koji bi sada biti biti kandidat, ali mu ne da središnjica. Županijski pododsjek. Jebate.
Ovi Frane mu je zet. Ali Blaženko ima i sina. Ma sinove čak.
Pa je jedan sin uvaljen u državni Plovput, Zaposlen je bez natječaja kao i većina ostalih, a svi debelo povezani s HDZ budžama tog kraja Lijepe naše, poput brata čuvenog Petra Škorića koji će do kraja života bit zapamćen kao nesposobna budaletina, kako ga je general Ante Gotovina u čuvenoj videosnimci iz Knina proglasio “nesposobnom budaletinom”.
Drugi je sin uvaljen u Ljekarne Splitsko dalmatinske županije. Naravno bez natječaja. Natječaji za posao u državne firme i javne kuće su milly moyi za vas i vašu djecu, ali ne za Blaženkovu.
A policija ništa. Štani. Nula bodova.
USKOK ništa. Štani. Nula bodova.
DORH ništa. Štani. Nula bodova.
Ajmo hapsit babu koja je povećala kuću za frtalj kvadrata, ajmo hapsit tipa koji je kenjao s papirima oko kuće u kojoj cijela država kenja s papirima. Jer smetaš HDZ-u.
Organiziranoj mafiji i lopovima koji će napraviti sve da nastave svoju strahovladu.
Harpist će te, a ako treba i zapalit će, ko da je set Omen666.
