Primorsko goranska županija.
Mali Lošinj, grad u Hrvatskoj smješten na južnoj strani otoka Lošinja, sedmog otoka po veličini na Jadranu. To je administrativno, kulturno i financijsko središte zapadnog dijela Kvarnera. Piše Wikipedija.
Tamo je zateftereno da je Mali Lošinj imao 2011 godine 8.388 stanovnika.
Osam soma ljudi živi u informatičkoj blokadi u trećem desetljeću 21 stoljeća. Kao da su negdje u zabiti Bornea ili Papue.
Žive bez interneta, bez dodira s vanjskim svijetom, posve odsječeni od spoznaja što se događa u vanjskom svijetu.
Pa tako ti Papuanci iz PGŽ a vjerojatno ne znaju da je drugi svjetski rat odavno gotov, ne znaju ni da je Kennedy ubijen, ni da Tita više nema, a nisu znali ni da postoji.
Njima je vrijeme stalo.
Pa recimo, iako svekolika hrvatska javnost zna da je stara škola u Malom Lošinju prodana po odluci gradskog vijeća za šest i kusur miliona kuna, Radniku iz Križevaca (koji u svom portfelju između ostalog ima i nekad čuveno, a danas samo zloglasno Kamensko), da je lova od prodaje ishlapila poput lokve na cesti usred ljeta.
Prodalo školu za šest i kusur miliona kuna, a novaca naja.
Nema. Nula, kurac malo.
Kad se barata novcem, onda navodno postoje i nekakvi izvodi s računa, pa se vidi, postoji li novac na računu, da li je uopće uplaćen, ako slučajno ipak zabunom uplaćen, kada i koliko je uplaćeno.
Kažem slučajno, jer su oba sudionika u transakciji, pogađate već dragi moji bistri čitatelji pripadnici zločinačke sekte zvane HDZ – UZP, prema presudi Županijskog suda.
Stanje u Malome Lošinju je sada trenutno:
Škola stoji na mjestu, a love nema.
To što škola nije više njihova, te Papuance ne zanima ni malo. Jer im je posve sigurno ta škola bila tlaka i muka, a Papuanci su veseo narod, koji nastoji zaboraviti ružne trenutke u svojim životima.Ko jebe školu.
Za novac oni vjerojatno nisu ni čuli, a kamo li vidjeli. Druga je stvar da se radilo o kristalnim perlama i šarenim ogledalcima koje se može kupiti na kramovima u okolini Križevaca, pa istovariti hrpu pred Papuance. I uzeti školu koju ne vole.
Neobrazovan je to narod, jer blagodati interneta, koje nisu samo gledanje pornića u osami u kasnoj noći, oni iskusili nisu.
Ne prate portale, ne čitaju novine.
Pa tako nisu pročitali, a pisalo je puno, da je šest i kusur miliona kuna nestalo. U njihovm gradu. Nemaju pojma.
Glavno da ne fale perle i šarena ogledala, jer bi to svakako raspizdilo Papuance.
Ona koja zna da li je novaca uopće bilo, koliko ga je bilo, kada je uplaćen, da li je uopće uplaćen, kako je s računa nestao, kamo je nestao, papuanska poglavica Ana Kučić (HDZ-UZP), gradonačelnica Malog Lošinja uvjerava novinare da je sve u redu, da je novac tu. Ali ga nitko ne vidi, a Papuanci ionako ne znaju što je novac.
Papuanci također ne znaju da je obitelj gradonačelnice jedan od najvećih dužnika upravo Gradu, kojem je na čelu članica te obitelji. A svekolika zajednica izvan njihovog zatucanog kruga to zna.
Pa su joj Papuanci, koji ne znaju ništa, na netom završenim izborima, dali čak 1937 glasova, što je 46%, pa je ušla premoćno u drugi krug.
Čudi me da nisu mogli naći još stotinjak budala koje bi glasale za nju, pa da uleti odma u svoju kancelariju u slijedećem mandatu.
Jer kako objasniti činjenicu da te tako očito potkradaju, besramno, a ti jedva čekaš da glasaš za onoga koji te potkrada.
Ili si budala ili lopov.
Od 8800 stanovnika, 2000 su budale ili lopovi.
Svaki četvrti.
Točno kao u cijeloj Hrvatskoj.
Pa se pitajte zašto nam je tako. Pitajte ljude oko sebe, ali kad dođe četvrti na red, preskočite ga.
Hrvatko Horvat, stanovnik Malog Lošinja na bildboardu za izbore
