Nikada mi nije legao onaj minstar Pavić. Ma ni figurativno mi nije legao, a kamo li nekako drugačije.
Ja ne volim onak nekakve ljigave tipove, koji se u šefu uvlače u guzicu.
S neskrivnom zlobom i sladostrašćem, priznajem, pratim ove pizdarije koje je izvodio taj prištavi debeljko, kupovao je dezodoranse i olovke, pa tražio da mu se lova refundira, a niko živ pojma nema kome je on to dijelio.
Ministar u vladi republike Hrvatske, dapače, ministar u dva ministarstva, prvo je bio ministar rada i mirovinskoga sustava, pa kad je dotuko sve što još nije bilo dotučeno u znak priznanja za svoje pregalaštvo i trud u satiranju svega, imenovan je za ministra regionalnog razvoja.
Taj tip je meni ostao u pamćenju po činjenici da mu je cjelokupna LGBT zajednica žestoko lupala o vrata ormara u koji je godinama zaključan, vikala mu Iziđi Marko, iziđi.
A Marko nije iz ormara izašao, nije imao svoj came out.
Zašto smo ministru Paviću zakucali na ormar?
Dapače, on koji čuči u ormaru, poodržao je Zakon o udomiteljstvu koji je prava civilizacijska sramota, jer taj je taj zakon diskriminirajući, naime udomiteljstvo nije omogućeno LGBTIQ građankama i građanima, onih koji su za razliku od ministra Pavića imali hrabrosti i muda i otvorili vrata ormara i izašli na svježi zrak.
To je po meni svakako jedan od najogavnijih poteza pojedinaca u hrvatskoj politici, ministar Pavić kao da se trudio prestići vrhunski domet koji je onomad postigao Damir Bajs, koji se vrlo žestoko usprotivio Zakonu o potpomognutoj oplodnji. Potez je to koji je do sada apsolutno nenadmašan, a posve sigurno i neće biti skoro nadmašen!
Nakon što mu se rodilo dijete začeto potpomognutom oplodnjom. I danas, desetak godina od toga, kad listam po arhivi, pa naletim na isječke o tome, pomislim koliko čovjek može nisko pasti.
Kak bi rekli moji frendovi s Granešine, Ma daj, pusti to su pederska posla.
Bože moj, kakvog smo se sve polusvijeta nagledali u našoj politici!
Vratimo se ovom debeljku s dezodoranima, kad je postao ministar regionalnog razvoja, onda mu je krenilo.
Dosjetio se prištavi Marko da bi bilo jako lijepo da on jel’te, kao ministar daje poklone drugim ministrima, ali da ti pokloni moraju imati osobni touch.
Ja vam ne volim te nekakve fensi šmensi izraze, mini taj osobni touch, djeluje onak, malo pederski.
Evo da sam ja ministar u vladi Estonije i dođem u Zagreb, pa mi prilazni nekakav iscereni prištavi debeljko i oće mi turnut nekakav dezodorans, ja bi bio u neprilici.
Prvo bi diskretno gurnuo nos pod pazuh ispod revera sakoa i provjerio da ja možda malkice ne dajem. Da ne vonjam.
Dobro, onda ustanovim da ne dajem.
Pa se čudim, koji kurac meni nekakav prištavko koji je taj dezić kupijo u Mulleru ili DM-u, sebi nije kupio pomadu protiv prišteva i čireva, nego meni dezić.
Meni kao osviještenom muškarcu bi bilo malkice sumnjivo, kakve namjere ima taj tip koji mi se blesavo cereka i hoće mi ga staviti u ruku.
Dezodorans naravno.
Jer je to što bi on meni stavio u ruku nekakav njegov osobni touch. Osobni touch debeljka u mojoj ruci, pod mojim pazuhom, na mom tijelu.
Znojio bi se od muke jer nikako mi ne bi padalo na pamet, kako je frajer kojeg nisam previše viđao, a zapamtio sam ga po poprilično neugodnom izgledu, mogao pomisliti da ja želim njegov osobni touch.
Pod pazuhom, ili bilo gdje drugdje. Đe sam ja to nešto pogriješio?
Pa bi ga lijepo, diplomatski poslao u trokurac sjeo na prvi avion i odletio u svoju Estoniju.
I njega i njegov osobni touch.
