Moj frend Gogo, još dok je studirao medicinu, negdje na drugoj godini, bili smo sjećam se na skijači u Schladmingu, napio se u nekakvoj pivnici ko zvijer i cijelo večer se derao i vikao, Kad završim, biti ću ginekolog. Ali na studentskoj poliklinici, pijano mi se unosio u lice, na studentskoj poliklinici, kužiš rista? Mlade pice. Oduvijek sam se divio njegovoj pameti i ambiciji. I naravno, onako tvrdoglav, uporan, postao je ginekolog, na studentskoj poliklinici. Cendrali smo i moljakali, ulizivali se ne bi li nas pozvao na posao. Ali jok, samo se nasmiješio i rekao Dečki, vi znate da sam ja pizdojalec.
U životu sam radio mnoge poslove. Priznajem, vrlo dobre, priznajem uvijek po svom osobnom izboru. Za sve sam se izborio sam. Bio sam bezveznjak. Nikakve veze nisam imao. Naprosto, ponude su padale, neke sam prihvatio, a puno njih odbio. Čak i neke vrlo vrlo zvučne. Ali, nikada mi nitko nije ponudio posao za kojim sam žudio cijeli život.A cijeli život želio sam biti savjetnik.
Što sam više stario, što sam više iskustava skupljao, želja biti savjetnikom bila je sve veća.
Zamišljao sam se, lijepo odjeven, odijelo, kravata ili leptir mašna, dobar papak, old fashion Camel kožna torba, u njoj lagani laptop, nalivpero, novčanik, kutija crveno zlatnog Dunhilla, Ronson. Pa lagano, onako važno, svjestan svoje važnosti, oko deset sati doklizim na posao, lijep ured, zračan, s puno cvijeća, televizor, popijem kavu, zapalim cigaretu i važno glumim kako sam zadubljen u nekakve tablice, u nekakve papire. Pa malo bilježim na papir. Ako mi netko uđe u ured, zamišljeno vrtim glavom, jer, problemi. Posao treba čuvati. Pogledam na sat, već je podne, vrijeme je za polako se spremati. Gotovo je. Sutra je novi dan. Sretnika kojem sam savjetnik nisam vidio danima, a po svemu sudeći, proći će još dosta dana do našeg susreta. Svi susreti s tipom čija firma me debelo plaća da budem savjetnik, uvijek su kratki. Kurtoazni, osjećam njegovo strahopoštovanje prema svojoj pameti. A ja jesam pametan, jako pazim da svojim savjetima ne idem previše uz dlaku, jerbo nisam majmun da si otpilim granu na kojoj sjedim. Svi sastanci s njime obično su u vrijeme pauze, u vrijeme kad su uredi prazni, nije njemu baš zgodno sretati se sa savjetnikom, pa nakon toga donositi odluke.
Balkan je to. Debeli Balkan. Direktor je uvijek najpametniji. A nije. Samo je najodgovorniji. A, kao što sam rekao, Balkan je to, pa direktor nije čak ni uvijek najodgovorniji, naročito kad se desi neko sranje. Pa najebe treća ili četvrta štufa. A on i dalje direktorira. Pogledajte samo Jadroliniju. Najebati će svi ako bude trebalo, od čistačice do upravnog referenta koji se bavi fotokopiranjem i napirlitanoj tajnici ide u dućan po gablec. Ali direktor najebati neće, makar svi brodovi Jadrolinije bez rampi vozili. Neće ni savjetnik, on ništa ne potpisuje. Jer je pametan. Jer je savjetnik.
Kad bi se morao napraviti skraćeni opis radnog mjesta savjetnika, u jednoj rečenici, glasio bi: Tuđim kurcem gloginje mlati.
Sve ovo što sam napisao, u biti, stane u samo jednu rečenicu.
Pametan čovjek savjeta ne treba, a budala ga ne sluša.
Zato je posao savjetnika oduvijek bio moj san. Sada sam posve svjestan, nedosanjani san.
Oglasio se savjetnik, Zvonimir Savić se zove. Nije on savjetnik, on je Posebni savjetnik Predsjednika Vlade. Posebni. Ko ekstravuršt. Tip koji posebno savjetuje Andreja Plenkovića, čovjeka na kojem se sa deset kilometara vidi da samo čeka neki savjet, žudi za njime. Skromno i samozatajno on sluša savjetnika, konzultira se s njime svaki dan. Jer, općenito je poznato da je gospodin Plenković osoba koja vrlo rado posluša tuđe mišljenje, pa onda konačno donese i svoj stav.
Gospodin Savić savjetuje, specijalno, naravno, i u Ministarstvu regionalnog razvoja. Gospodin Savić savjetuje i predsjednika Gospodarske komore, u kojoj je bio i zaposlen. Savjetuje gospodina Luku Burilovića, ponosnog vlasnika diplome s čuvenog Panevrospkog univerziteta Apeiron u Banjaluci. Radi tog Univerziteta Dodik se ispričao zbog ogromne afere dilanja lažnih diploma. Dakle, vjerujem da gospodin Savić ima bogovskog posla u HGK.
Iz naslova savjetovanja svega i svačega, posla za koji ne snosi nikakvu odgovornost, gospodin Savić bere mjesečno pet tisuća EURIĆA. 5.000 EUR.
Što baš i nije malo. A došlo je vrijeme da se plaća zaradi. A gospodin Savić ima izgleda fetiš na umirovljenike. Pa je početkom srpnja izjavio:
U hrvatskoj povijesti još nije zabilježeno da umirovljenici dobivaju tako izdašne naknade.
Izjava je naišla na ovacije među spajačima kraja s krajem, kojima je mirovina porasla za astronomskih trideset eura.
Nije trebalo dugo, pa se opet oglasio penzionerski fetišist.
Nikad se više nije napravilo za umirovljenike kao što je u mandatu ove Vlade.
Da bi riječ rekao, jedino, mogao je naglasiti da se radi o Vladi Andreja Plenkovića.
Tip koji od države muze svaki mjesec pet soma EUR-a hvali se porastom mirovina od trideset i sedam EUR, koje im je priskrbila ova Vlada, Vlada Andreja Plenkovića.
E pa, ja se pitam…
Jel se posebnog savjetnika premijera smije poslat u kurac?
Ili ga barem nabit na kurac? pic.twitter.com/YenAS5DZ4T— Spectator (@SpectatorHR) September 7, 2024
