- Reklama -
U ovu zemlju stigao je cirkus.
Cirkus sa više pozornica, gdje cirkusanti zabavljaju budalasti puk u tužnim predstavama. A budale se smiju, oduševljeno plješću.
Pa kupim kokice, prije ulaska u šatru malo proučim one majmune koji će me zabavljati kad se upale reflektori u cirkuskoj šatri.
Doduše, malo je teže gledati cirkusku predstavu koja se odvija na više pozornica. Nemreš se usredotočit na radnju, jer ti pogled bježi sa pozornice na pozornicu.
Jebate, kobili se nado, da će se u dvadeset i prvom stoljeću na svim pozornicama prikazivati srednjovjekovna crkvena ukazanja.
Ma kobili se nado da ću se ja dobro zabavljati gledajući nevješto glumatanje tih crkvenjaka.
Na jednoj pozornici nekakav debeljko zamašćene kose stalno uzvikuje Hvaljen Isus, dok neki ćelavi dugajlija smiješno obuven u jednu špićoku, a drugu tupastu cipelu juri za nekakvom debelom babom, a ta cirkusantica juri pred njime u Mercedesu. Treći je neki ćelavac, neobrijan, stalno nešto drka po mobitelu, ko da piše poruke. Šalje SMS. I on slavi Isusa, uzvikujući Hvaljen Isus! Neki sitni čovječuljak u uniformi za koju ne znam dal’ je portirska ili generalska raširio ruke i trči po pozornici glumeći avion i kriči neprekidno Juezarmivorkoliđ. Nekakav lik u naglancanim naočalama maše rukama, pokušavajući napraviti red. Ali od silne dernjave Hvaljen Isus, Juezarmivorkoliđ niko ga ne doživljava. Nit podržava.
Ne jebe ga niko ni pol posto. Ne može im ništa!
Na drugoj pozornici grupa tipova obučena u popove nešto se domunđava sa nekakvim štrkljastim likom špičastog lica. Oni podižu halje, pa vade novac i daju špičastom štrklji. Onda ušiljeni štrkljo vadi isti taj novac i daje popinama. Onda oni kupe stan, pa ga prodaju Štrklji, onda ga on proda njima. I tako u krug. To je valjda predstava koja se zove Pranje love sa drpavanjem.
Na trećoj pozornici sjedi neka baba koja pjevuckajućim glasom ushićeno priča s cirkusantom koji ima obrve debele ko Švarcenegerova podlaktica.
Mesić je za njega mala beba. Frajer je imo obrve ko Mesić već kad je imo sedam i pol godina.
Blebeće taj Obrvan, blebeće i babetina.
Takmiče se tko će biti ljigaviji. A raja vrišti od smijeha.Baba pada u afan i počinje pjevati.
Šatrom se prolama glas ko kad se dere kozu.
Odmičem se od svega, od cirkusa. U glavi mi bubnja i huči.
Predsjednička kampanja još nije počela. A u punom je zamahu.
A ja volim kampanje. Jer tada u ovoj cirkus zemlji zaista nastane pravi cirkus.
Naoko ozbiljni ljudi, više puta punoljetni, prave budaletine od sebe.
Ne bi li bili izabrani za najvišu funkciju u državi.
Znači li to da će na najvišu funkciju biti izabrana najveća budaletina? Za bit portir u poduzeću Cigle i klamfe, moraš imat položen psiho test. A za bit predsjednik države možeš biti izabran makar u glavi imaš totalni propuh. Jer ti i glasači imaju propuh.
Kada budala bira, nikad nisi siguran!
Jebate, izabereš ga da ti bude predsjednik, a on pobjegne u pol mandata. Ko ona baba koja je bila ambasadorica u Ameriki, pa je pobjegla u NATO, a da se nikom javila nije.
Aktualna sjediteljica za kičastim stolom dr Franje Tuđmana izjavila je da još neće objavit kandidaturu, jer se mora bavit državničkim poslovima.
Glupavi pogledi građana, koji su odjednom shvatili koliko su dugo živjeli u neznanju.
Jer nisu znali da je skakanje u potpuno mokroj majici na stadionu i grljenje i balenje nogometaša, sa ulaskom u svlačionicu polunagim fudbalerima, državnički posao.
Nisu znali ni da je državnički poso ljepljenje pločica, laktarenje svjetskih političara da bi se prišlo Trumpu, kojem je vjerojatno pun kurac babetina sa ovih prostora.
Jednu i vuče sa sobom.
Čučala mu je i pred kapijom, došla nenajavljeno. Srećom čovjek ima helikopter, pa je mogo uteć.
I Neretvom poškropljeno pjevanje po cajkaškim klubovima . I slikanje sa zastavom, ustaškom. Svakodnevna montaža ekstenzija, pusti sati provedeni u salonima za mršavljenje, veselo mahanje na Kornatima. Studiranje sa bezuspješnim pokušajem da dobije titulu doktora. Pa da postane naša drKolinda.
Sve je to državnički posao.
A ja mislio da je zajebancija i udri brigu na veselje.
Jedan kandidat je pjevač šlagera, k tome još puno toga bivši.
Bivši saborski zastupnik, deset mjeseci, pa je pobjego.
Bivši nekakav konzul pa je pobjego.
Nesuđeni je branitelj, jer je pobjego u Ameriku.
Bivši je HDZ-ovac, jer je pobjego.
Čovjek je u bijegu.
Neprekidnom.
Jebate, izabereš ga da ti bude predsjednik, a on pobjegne u pol mandata.
Ko ona baba koja je bila ambasadorica u Ameriki, pa je pobjegla u NATO, a da se nikom javila nije.
Pa će desničari, koji preziru one koji bježe, osim ako nisu bleiburški bjegunci na njegovim zborovima vikati Bjegunac je naš.
Kad je vidla da joj je šlagerist i pjevač protukandidat, i predsjednica (za sada) je odučila pustit glasić.
Najzgodnije je to napravit na vlastitoj televiziji.
HRT.
Neš valjda kod Šprajca ili ne daj bože Bage, pa da te svašta pitaju.
A ovaj puta nije bilo onog Dujmovića koji je zadnji puta ufleko hlače od uzbuđenja radi njezine spontanosti, kada je predsjednica čitala šalabahter skriven iza pitara sa cvijećem.
Pa je sve bilo spontano.
I čitanje i uflekanje.
Nego su stavili nekog tipa koji ima obrve ko Švarcenegerove podlaktice, samo pofarbane u crno.
Taj sa podlakticama iznad očiju je čak bio i glavno ravnalo na televiziji.
Pa su ga onda sjebali, jer je truba. Moš mislit kolika truba moraš bit da te odjebu na televiziji kao trubu.
Pa je cvilidretasto pjevala tipu sa pofarbanim Terminatorovim podlakticama nad očima.
Ko onda kada je onim diplomatima na Briunima pjevala Ja sam tvoja čokolada, ti si moja čokolada.
Baš prikladno, kako kaže jedna moja prijateljica.
Pa je liku sa Arnold obrvama izblebetala da je u Americi radila malo sa strane.
Nije rekla što, ostavila je nama da prosudimo.
Ni o plaćenom porezu na zaradu od rada malo sa strane nije bilo riječi.
Jer taj Obrvan pojma nema ni o čemu. Pa je nije pito.
Jer je truba.
A di ste vidli da truba ima muda, pa da nešto pita što iskače iz naređenog mu?
Pa je vrlo meritorno pojasnila da život počinje začećem, ispričala o veselju prvog i drugog ultrazvuka.
O Mamiću ni riječ.
Ponizno je klepečući i lepezama na kapcima i ustima, ispričala kako njezini dečki iz osiguranja mole krunicu u autu dok se s njom voze.
U što vjerujem.
Mole da put što prije završi, jer slušat više ne mogu.
A lik preko puta nje značajno je micao Švarcenegerove podlaktice.
Crno oličene.
Pa je na kraju zapjevala.
Ma nije pjevala omiljeni hit Onoga Kojega Nema, o kojemu nije bilo niti riječi i svoj, Ne može nam niko ništa, nije se ni Neretvom škropila, pjevala je nešto adekvatno.
Krist na žalu.
Crkvenu pjesmu, jer ipak je ona vjernica.
Državnica.
Predsjednica zemlje koja spaja kraj s krajem jer ima turizam.
Pa je i izabrala jednu pjesmu u kojoj se spominje žal.
Sve se nešto mislim.
Javio se pjevač njoj za konkurirat, ova odma propjevala.
Kaj bi bilo da se za predsjednika države javio neki striper?
Sve ovo što se događa, nije bez vraga.
Ima neka tajna veza.
Glazbenik bi mijenjo Ustav.
Predsjednica bi pjevala i bavila se glazbom.
Da li se to duh velikog Ive, a malog predsjednika nadvija se na kampanju?
Nadam se da ne.
Jer, umrli bi od dosade!
A javio se Vlado Šeks.
Koji priča o kompromitirajućem materijalu. Kojim mašu njeni protivnici koji su je napustili, a bili su njeni najveći intimusi. I Radeljić i Bujanec. Za koje vjerujem da su spremni na sve opačine.
Pa se u finišu kampanje zaprijeti objavom materijala, ne bi li srušili njene šanse za pobjedu?
A ne zaboravimo, već je priznala da je još davno Radila malo sa strane. A kad jednom kreneš…
Pa ode mast u propast?
- Vezano uz temu -
