- Reklama -
Rano je jutro, 24.07.2019.
Budim se, uzimam iPad, pa čitam Jutarnji list.
Kratka vijest, napadnuta patrola Hrvatske vojske u Afganistanu, jedan vojnik bori se za život, druga dvojica su teško ranjena.
Index isto.
Vijesti cure na kapaljku, članci se dopunjavaju, prenose po društvenim mrežama.
Javlja se, kao i obično nesuvislim riječima i ministar obrane, Krstičević.
Vrhovna zapovjednica se ne oglašava.
A mladi čovjek se bori za život, tamo negdje šest tisuća kilometara od Hrvatske, jer su ga tamo poslali, dobro, javio se, ali tamo se šalje naša vojska.
Komentari su svakakvi, od toga da je otišao sam, do pitanja oko slanja vojnika, bez ikakve logike u nekakav Afganistan.
Vrhovna zapovjednica se ne oglašava.
Novinari su se već lešinarski razletjeli po Sesvetama, odakle je mladić, ispituju susjede, počinju klasične priče o dobrom i pristojnim susjedu koji je sve pozdravljao.
To je najvažnije.
Da lijepo pozdravljaš stare babe.
Onda, iza podneva, vijest da je mladić umro od posljedica ranjavanja.
Vrhovna zapovjednica se ne oglašava i dalje.
I onda konačno objava,
Izražavam duboku tugu i sućut obitelji poginulog skupnika Josipa Briškog koji je na žalost podlegao ozljedama. U ovom teškom trenutku nadam se kako će obitelj stradalog Josipa pronaći snagu utjehe.
Iskreno vjerujem u uspješni oporavak ostalih ozlijeđenih vojnika, te kako ćemo ih ubrzo vidjeti u Hrvatskoj. Kako sam i sama svjedočila prilikom nekoliko posjeta našim kontingentima u Afganistanu, Hrvatska vojska u ovoj operaciji dokazuje visok stupanj pripremljenosti. Svjesni težine svojih zadaća, hrvatski vojnici pokazuju visok stupanj hrabrosti, morala i vjere u uspjeh međunarodne misije u kojoj sudjeluju, jer se Republika Hrvatska od suvremenih prijetnji poput terorizma štiti i daleko od njezinih granica
Kratko i jasno, vojnički suho, bez emocija.
Emocije su rezervirane za nogometaše, Matu Bulića, desničarske derneke.
Novinari pišu o nesretniku Josipu Briškom kao mladiću kojem je Hrvatska bila prva na srcu.
Upravo kao mnogima koji su devedeset i prve godina dali svoje živote za Hrvatsku, čak i puno prije nego što se vojsci priključio vodnik Krstičević.
Istovremeno sa tom objavim pojavljuje se i druga objava.
Video na kojemu se vidi zašto se Predsjednica nije oglasila odmah.
Jer je bila spriječena, poziranjem na Brijunima novinarima Glorije.
Kuhanjem!
Prigodno nasmiješena, kao onomad na Kornatima u vrijeme obilježavanje godišnjice tragedije, vozi se u onom električnom Caddyu sa pomalo zaboravljenom Kikom, pa se upušta u akrobaciju kuhanja.
Odjevena prigodno, kak se već i oblačiš kada si na godišnjem odmoru.
Vojničke hlače, rezane na pola listova sa nekakvom mašnama zažniranim oko listova i majicu sa natpisom HRM.
Zolju nije imala.
Kuhati znam, poprilično dobro, hvale me prijatelji, ali priznam nikada nisam narezivao proteine kao što ona radi i opisuje što radi.
Kako se režu proteini?
Pogledajte naravno, na videu.
U jelo stavlja i nekakvu kvinoju, to se valjda jede svaki dan u prosječnim hrvatskim obiteljima, a i po kontejnerima se da nać.
Ima jedan na ćošku Bauerove, gdje ima te kvinoje i lososa na pretek.
I kruha u vrečicama obješenim na ručku kontejnera.
Pa kad je sva ta papazjanija u kojoj ima te kvinoje i narezanih proteina gotova, onda pokazuje još jednom, za one gluplje, a koji su u većini, što sve ima u toj zdjeli, važno gurajući Prvi prst u zdjelu.
Prvi Damac se na snimci ne vidi.
Sudeći po liniji, on ne jebe.
Kvinoju, ali ni narezane proteine ni pola posto.
Sve ovo me neodoljivo podsjeća na one riječi „Ali Franjo, kako si, šta ti danas kuva Ankica“ izrečene istovremeno kad smo mi satima pod teškom vatrom izvlačili Josipa kojem je tenkovska granata raznijela nogu.
Da li je to povratak Franji Tuđmanu u kojeg se kuharica kune?
- Vezano uz temu -
