Još se sjećam dočeka. Ne jednog, desetina njih. U Zračnu luku Pleso slijetali su avioni. Kamere s uzbuđenim novinarima upaljene. A iz ne prevelikih grupa putnika izdvajali su neke, nikad vidio tipove, i dovlačili ih pred kamere. Tipovi odjeveni uglavnom u canjke koji su davno boljih dana gledali. Nenavikli na govor dulji od dvije tri rečenice, mutavo su odgovarali na pitanja novinara. Evo, vratili su se u Hrvatsku, neki su došli u Rvacku, a Bogami, neki se vratili u Krojejša. Desetljećima su probdjeli po vukojebinama Amerike, Kanade, Europe i evo, sada na poziv Franjin, došli su natrag, svoja bogata iskustva picmajstora, zidarskih konobara, pipničara, kopača ulica, zatvorenika, uznika i stanara tamnica, staviti na raspolaganje Hrvatskoj. Državi koju su voljeli više nego ja. Više o vas. Pa su zbog velike ljubavi eto, pobjegli u bijeli svijet. A mi koji je nismo voljeli, mi smo ostali živjeti ovdje, graditi je, graditi ogromni stambeni fond, razvijati industriju, graditi ceste i poduzeća. Škole i bolnice.
Jebala ih Kanada. Jeba ih Mujo. Jebala ih grtalica.
I danas je došla ekipa novinara na aerodrom, koji se više ne zove Pleso, nego se zove po tipu koji je umro pred dvadeset i četiri godine. Na današnji dan.
Život piše romane. Prepune simbolike. Upravo na godišnjicu smrti tipa koji je osmislio državu koja izgleda kao da je preživjela sedam osam abortusa i još pri porodu zveknula o pod, iz aviona je izašlo dvadesetak teških razbijača. Njemu u čast?
Danas je godišnjica smrti tipu koji je imao sreće, pa mu žena nije bila niti Srpkinja niti Židovka. Općenito je tip koji je imao puno sreće. Kak se veli, imao je sreće više nego pameti. Imao je sreće imati unuke najbolje poduzetnike hrvatske. Bankare samo takve. Kćerka mu je bila najbolja poduzetnica, vlasnica svakojakih firmi. A obitelji koje su mu bile bliske postale su vlasnicima Hrvatske. Toljage i batinaši postali su faktori. Gospodari života i smrti. Pravosuđe mu je služilo kao zabava, nešto poput električne željeznice na podu dnevne sobe. Dinamo mu je bio omiljena igračka. Tvornice je zatvarao brzinom munje. Jer mu se nisu sviđala njihova imena. Tvornicu Prvomajsku je taj JNA general, partizan, zatvorio radi imena. Otvorit će je ako promijene ime. Oni nisu htjeli.
Danas su sletjeli huligani. Razbijači i štemeri. Sletjeli su četiri mjeseca nakon što su svojim ponašanjem osramotili svakog pristojnog Hrvata. Otputili se na put tisuću i pol kilometara dalek da bi batinama, toljagama, lancima, razbijenim pivskim bocama predstavljali Hrvatsku.
Hrvatsku kakvu danas gradi Andrej Plenković.
Izašli su heroji iz aviona, preko glave im prebačene jakne, da slučajno ne bi vidjeli junačka im lica. Jer ne znaju oni otvorenog lica. Licem u lice. Muški. Nego mučki, letvom u leđa. Nego kao pičkice. Jer, nije ih bilo puno. Samo dvadesetak.
Nejasno je, kažu hoće li se taj novac kasnije potražiti od njih da ga vrate. Refundiraju vama i meni.
Naravno da neće. Što su ti troškovi prema velikoj sreći Andreja Plenkovića, Andreja Plenkovića koji je samo sublimat svih ovih huligana koji su bučni i nasilni kada ih ima puno, a pičkice su kad su u manjini. Pa pokrivaju glavu.
Baš kao što su nekad davno u školi radili oni debeli cinkaroši i štreberi koji su bili oslobođeni fizičkog, cinkarili kolege i dupe nosili na leđima.
