Bila je zima, veljača, davne 1992.
Hladan vjetar nosio je sitne pahuljice suhog snijega koje su se poput igala zabdala u lice skupini hrabrih boraca.
Šuljali su se, puzali, promočenih uniforma, prsti sleđeni, zastajkivali su svako malo pod teškim teretom kojeg su nosili na leđima.
Stigli su na proplanak, nakon tko zna koliko sati nadljudskih napora.
Skinuli su naprtnjače, iz njih izvukli pakete zamotane u kruto voštano platno.
Satima su stavljali eksploziv na hladnu metalnu oplatu. Posao je to koji se teško radi u rukavicama.
Prsti su im se lijepili za ledeni metal, na kojem su ostajale sitne mrljice od dodira smrznutih prstiju.
Onda su stali, dopuzali jedan do drugoga, kimnuli glavama, jedan od njih, očito zapovjednik se hrabre grupe tiho je zadahatao oblak pare i prošištao To je to.
Povlačili su se tiho, puzeći, na predviđeni položaj.
Zadnji od njih na leđima je imao motalicu s velikim kalemom žice, koja je ostala iza njih, poput zmije vijugavo u snijegu. Kada su došli iza malog nasipa prekrivenog nanosima dubokog snijega, stali su.
Jedan od njih izvadio je iz naprtnjače akumulator, huknuo u promrzle prste, zastenjao od bola zanoktice i spojio žice s polovima akumulatora.
Potmula eksplozija, koju je prigušila mećava, strašan bljesak obasjao je ogromno čelično zdanje, koje se zatreslo, zaljuljalo.
I ostalo stajati.
U nevjerici su gledali, tužni i očajni.
Tko zna koliko su tako gledali, a onda tiho otpuzali kroz šumu.
Sutra su opet došli. Snijeg je i dalje padao. Vijavica je bola lice poput igala. I opet isto.
Pogledi nevjerice nakon zaglušujuće eksplozije. Čelično čudovište stajalo je i dalje.
Došli su i treću noć.
Snijeg je i dalje padao. Vijavica je bola lice poput igala. I opet zaglušujuća eksplozija, ukleto čelično čudovište se samo zatreslo. Očajno su se pogledali, nijemo, tužnih očiju.
Sve dok se ogromno čelično čudovište, sablasno obasjano svjetlošću punog mjeseca, nije polako počelo naginjati.
Milimetar po milimetar, centimetar po centimetar, sve brže i brže.
I strovalilo se na proplanak, poput ustrijeljene ptice, raširenih krila.
Herojsko je to djelo.
Jedna od najvećih pobjeda u Domovinskom ratu.
Rušenje spomenika Pobjedi naroda Slavonije u Kamenskoj, ušao je u povijest kao pobjeda volje. Taj domovinski Triumph des Willens, kao da je izašao iz filmova nenadmašne Leni Reifenstahl.
Remek djelo umjetnika Vojina Bakića, tehnološko i inženjersko čudo, savršenstvo statike inženjera Brodarskog instituta, srušila je upornost i volja grupe hrabrih boraca.
Njihov veliki podvig pokušala je umanjiti i Bandićeva Vesna Kusin, koja je svojevremeno ustvrdila da su spomenik srušili četnici.
Bilo je to pred 28 godina.
Prekosutra će Predsjednik države odlikovati čovjeka koji je zapovjedio hrabroj grupici boraca da sruše spomenik Pobjedi naroda Slavonije.
Generala Miljenka Crnjca.
Sve ipak dolazi na svoje mjesto.
Čestitam!
