Mladen, trideset dvogodišnjak, komercijalni referent u poduzeću Nikad čuo, zaposlen je tamo več desetak godina, viđam ga kako ujutro gaca prema tramvaju s prebačenom torbom za laptop od jeftinog skaja. Torba je djelomično napuhnuta, a gore usta. Nema unutra laptopa, samo sendvič od jeftine podriguše, jabuka i kišobran kupljen na placu.
Suprugu mu, Kseniju viđam puno rjeđe. Ona ustaje rano, vodi djecu u jaslice i vrtić i odlazi na posao. Prodavačica je u maloj trgovini miješanom robom. Mladen i Ksenija imaju troje djece. Sina, starog pet godina, a silno su željeli kćerku, pa ih je priroda, Bog, točnije ne znam tko ili što, obradio, točnije rečeno, iznenadio i blizankama. Pa sad imaju dvije curice stare malo više od godinu dana. Sve to zna gospođa Katica, glavna kvartovska lajača, koja s nekoliko drugih lajača ima svakodnevne vrlo glasne seanse u kvartovskom kafiću koji se polako, ali sigurno pretvara u kvartovski ćumez, u kojem ja pijem kavu. Njih petero žive s Ksenijinim roditeljima u stanu od pedeset kvadrata, a tamo živi i Ksenijina sestra s trenutnim dečkom. Jerbo, kaže lajača Katica, značajno namigujući, dečki se tak često mijenjanju da mali dečec, Ksenijin sin, nemre ni naučit ime trenutnog dečka, kad evo novoga.
Dva soma EUR mjesečno, a njih pet
U tramvaju sam prekjučer sreo Mladena. Ide kasnije u ured, jer je službeno bio u Fini koja mu je odmah do stana u kojem žive. Pobožno drži torbu iz koje se tramvajem širi očaravajući vonj podriguše. Putuje u Črnomerec, pa autobusom u Kustošiju, tamo mu je ured. Riječ po riječ, priča mi kako je teško. On zaradi oko tisuću i sto EUR, Ksenija zaradi devet stotina EUR, koji eurić više. Dva soma EUR-a svaki mjesec kapne poput sitne kapljice u njihovu, u pravilu, uvijek praznu kućnu blagajnu. Starcima plaćaju 300 EUR za bit stisnuti u sobi od petnaestak kvadrata. Plaćaju i režije, jer djeci ne smije biti hladno, a starci inače slabo griju, jer jebiga, penzija… Marjanu su roditelji umrli, bili su nekakvi bokci u Zagorju, tamo ima malo grunta na kojem nije bio tko zna kada, jerbo, auto nemaju, a skupo je otići tamo, a kuća propada, nije za prespavati. Pa vrtić i jaslice treba platiti. Pa pelene za curice, pa hranu za sve njih. Uglavnom, svakog mjeseca zadnjih nekoliko dana, zubi su im na klinu. Sin nikad more vidio nije. Osim na televiziji. Tuga u očima, malo zacakljenim. Pogled u mene, mutan. Znate, nije radi nas, ali djeca…
Kavana Dubrovnik
Dolazimo na Trg, zovem ga na kavu, nelagodno mu je. Shvaćam da nema. Ma ajde idemo na kavu petnaestak minuta, samo jednu rundu. Ja plaćam. Kavana Dubrovnik, bojažljivo se osvrće, očito nenavikao na okruženje. Priča mi da Ksenijin tata boluje od demencije, ne jake, ali svakim danom sve jače. U gradskom domu nema mjesta, iako je već dugo prijavljen, a kad su čuli za demenciju, odma su rekli ne. Privatni dom je najmanje tisuću i pol eur i više, a otac bio tokar u Jedinstvu, jasno vam je kakva mu je penzija.
Nepriuštivo priuštivo
Razmišljaju kaže o priuštivom stanovanju. Pa je on pred dva dana išao u banku pitati kako ide s kreditima. Bio je u RBA banci. San im je stan od šezdeset kvadrata. Za njih pet. Šutim i gledam. Ta djeca će vrlo brzo i narasti. A on će i dalje biti samo komercijalni referent u Nikad čuo d.o.o., a ona trgovkinja u STR Mica Maca, koja ne radi nedjeljom, pa joj je gazda odma skinuo plaću, a ona bi radila, jer na posao ide samo zato da bi preživjeli. Ali, sad ima vremena za ić u crkvu. A u crkvu ne idu. Ali manje jedu. Dakle, to od stana što sad kupe, to im je to. Doživotno. Kažu mu u banci, onako nakon dvije minute kuckanja po tastaturi, da ako se radi o stambenom kreditu na dvadeset godina, u iznosu od 130.000 EUR, mjesečna rada je 752 EUR. I to ako je inače pacijent te banke. A ako nije onda 790 EUR.
Trećina, malo više od trećine ionako mizernih primanja. Dvadeset godina. Jebenih dvije stotina i četrdeset mjeseci, svaki treći EUR odlazit će na kupovinu u startu ne prevelikog stana, stana koji će svakog dana biti sve manji. A troškovi života će, zna on dobro, zna on puno bolje od tustih i podnažderanih saborskih zastupnika, političara, zaposlenika u ministarstvima, općinama i ostalih budžetskih gojenaca, troškovi će rasti. Nipošto jednako njemu ili njima. Njegova obitelj osuđena je na zabetoniranih dvije tisuća EUR. Nakon posjete banci i kasnog šaptanja o tome s Ksenijom, tihog da ne probude djecu, Ksenija je u suzama rekla da oni to ne mogu. On je šutio. Jer je očajan izašao iz banke. Svjestan bezizlaza.
Govno zamotanu u lijepi celofan. Povezano lijepom mašnom
Pet tisuća, skoro šest tisuća jutara bi Marijan i njegova supruga hopsali na tramvaj pa na autobus, grblii se cijeli dan, udovoljavali volji hirovitih vlasnika u strahu da ne ostanu bez posla, a samim time i na ulici. Za komadić stana kojeg ministar Bačić naziva, ako sam ga naravno dobro razumio, priuštivim stanovanjem. Ispija zadnji šljuk kave. Morati će otići. Znate, ta njihova priuštiva stanogradnja je samo muljaža. Mazanje očiju Europi, a i građanima, a to vam je samo govno zamotano u lijepi celofan, s mašnom povezano. Protivno svom običaju, nisam govorio puno. Tek pokoje pitanje. Samo sam slušao. Tužan. Baš tužan. Što ti ljudi imaju od života? Što li će imati od života?
Vraćam se kući. Gledam pješake kraj kojih tramvaj pomiče, zabrinuta lica. Siva. Bez smješka. Nedavno, ima tome desetak dana, bavio sam se malo baš tom poticajnom stanogradnjom, napravio sam bilješku o tome. U toj bilješki nema Marjana, nema Ksenije, nema njihove sitne dječice. Niti će ikada biti. Jer smo takvo društvo. Jer imaju pegulu. Tako im pao grah.
Pa evo, pogledajte i moje bilješke…
