Svako jutro duša i savjest su mi na kušnji. Prolazim, koji puta tramvajem, koji puta pješice pored Mimica u Jurišićevoj. Uvijek osjetim ukus vruće friganih srdelica, debele šnite crnog kruha i gustog, težačkog crnjaka. Okus koji pamtim od studentskih dana, kada smo se često, između predavanja i matineje u Studentskom centru hranili u Mimicama. Iako me duša zove, savjest ne dopušta, jer je rano, a kad se vraćam s posla, prekasno. To se zove neusklađenost, pa tako razmišljajući o ribicama, stižem na Trg.
Kakav Trg? Trg bana Jelačića. Trg Republike, kako su ga nekad zvali, jer je bio dika i ponos cijele Hrvatske.
Oko pola devet, kada sam obično tamo, Trg je skoro prazan. Nekako sablastan, onako velik, s gdjekojim šetačem i par ljudi koji čekaju tramvaj.
Sjeverna strana, ona koja gleda u guzicu Jelačićevog konja, izgleda zastrašujuće.
Rupa koja se zove Prolaz Harmica, zjapi prazna, nema onih uličnih prodavača koji nervozno vrte glavama ne bi li ugledali policiju koja će ih potjerati. Nema ni policije. Nema ni radnji, stakla na lokalima polijepljena su nekakvim folijama, naravno unakažena dodatno idiotskim grafitima, za koje neki debil misle da baš tu pripadaju, a drugi debili ne čine ništa da natamburaju i naravnaju leđa tim prvim debilima.
Najveći trg u državi. Rekli bumo, glavni trg u državi. Našoj, tisuću i po godina sanjanoj, samostalnoj, a koja nema svoje banke, države u kojoj vojni zapovjednici svoje naredbe moraju usklađivati s naredbama vojnog saveza. Država koja ima obalu, a da nije njena. Glavni trg u gospodarskom i poduzetničkom centru Hrvatske zjapi prazan. Bez ljudi, lokali zatvoreni. Kao simbol poduzetničke klime. Hrvatska je žrtva klimatskih promjena. Jerbo su poduzetničku klimu ubili i zgazili dibidusi koji godinama vladaju. Svih boja. Budalaština ne pozna političke boje.
Ona je univerzalna.
Ovi kaj su zatvarali te radnje, jer nisu imali računice raditi zbog užasno visokih najamnina, ogromnih davanja državi, kamatarenja lokalnih šerifa, iživljavanja inspekcija, trebali su umjesto papira kojima su oblijepili radnje, postaviti plakate sa slikama ministara poduzetništva i gospodarstva.
Zamislite samo prljave izloge zatvorenih i napuštenih radnji s plakatima Gordana Marasa, Darka Horvata, Martine Dalić, Tomislava Horvata, Tomislava Ćorića (t.ć), ljudi koji su sjebali i uništili sve što se sjebat i uništit dalo. Ubili su poduzetničku klimu svojim neznanjem, svojim nemarom, brigom samo za svoje guzice i uskostranačke interese, dovlačili nesposobne panjine, stranačku kljusad i postavljali ih na važne položaje, glumeći Kaligulu koje je svojeg omiljenog konja Incata postavio za konzula. Incat je barem bio rasni konj, što doliči caru. A pogledajte kljusad su dovukli ovi čije slike nisu izložene, na žalost, na tom zidu srama. Zašto se Ilica od Britanca pa do kraja ne bi imenovala Ulicom gospodarskih žrtava tog i tog ministra? Ilica je hvala Bogu dovoljno duga, da ni jedan ministar ni ministarka ne bi bio prikraćen.
Čitam i gledam. Lako je što je netko budala, k tome još nesposobna budala, sve dok ne postane neki faktor. Tipovi koji ne bi mogli biti referenti prijema robe u nekakvom prodajnom centru, sada su ministri. Pa se čude, ko što se njuferica čudi ovećem i tvrdom kurcu, kako cijene plina rastu, a plinski biznis je pod njihovom ingerencijom. Još se više divim kretenizmu onih koji ih brane i razumiju. I onih kokošara koji ih podržavaju u Saboru. Makar i uvjetno.
Grad Zagreb nije na vrijeme kupio plin, kada je mogao. Jer je zajebala administracija, a zajeb će plaćati stoka sitnog zuba, naravno. Pa se prepucavaju Tomislav Ćorić (t.ć) i Tomislav Tomašević, ko je zajebo. A stvar je jednostavna. Staviš Tomislava u zatvor dok se ne ustanovi tko je zajebo. Naravno, oba. Kad se ustanovi, baciš ključ u Savu. Za svaki slučaj. Niko ni primijetiti neće, jer takvih imamo ovdje ko salate u kaštelanskim rasadnicima.
Jučer smo obilježili Međunarodni dan žrtava holokausta. Pa su se polagali vijenci, držale glave ponizno, onako, kao zamišljeno, glumili skrušenost, izraza kao da se čude tome kakva li sve čudesa i kakve zločine mogu napraviti ljudi.
Uočio sam i glavu Gordana Jandrokovića, predsjednika Sabora, koji je svojim prisustvom odao počast onima koji su voženi G kolima na stratišta i mučenje, ravno pod koljačke noževe. A onima koji su kali i ubijali odati će ponizno spuštene glave počast na Bleiburgu, što je činio i do sada.
Čovjek multipraktik.
Bog plaća, ne baš često ali ponekad i plati. Evo, platio je bivšem predsjedniku Sabora, akademiku Mihanoviću, poznatom po izjavi da je Jasenovac bio najpoznatiji po tome što je tamo izvođena Mala Floramye. Pa mu je Bog platio kartu u jednom smjeru, upravo na dan koji obilježava žrtvu glumaca u Maloj Floramye.
Red je reći nešto kurtoazno, zar ne.
E pa akademiče Mihanović, neka Vam je hrvatska zemlja!
Umro je Nedjeljko Mihanović, akademik i bivši predsjednik Sabora, najpoznatiji po izjavi “NDH i Jasenovac najpoznatiji po izvođenju operete “Mala Floramye”.
Neka mu je hrvatska zemlja!— Spectator (@SpectatorHR) January 27, 2022
[URIS id=45372]
