Imate svoju firmu. Sa stotinjak zaposlenih. Firma je uspješna, ima dobar razvojni program, ugovorenost je odlična, likvidni ste i pozitivni cijelo vrijeme.

Iz nekog razloga, prisiljeni ste, ili vam se naprosto više ne da biti na čelu firme, jer došlo je vrijeme za odmor (razlog je glup, ali neka ga, nije bitno).

Odlučili ste postaviti, da, postaviti, novog direktora, ili kako se to danas kaže managera.

Dugo ste na tržištu, znate kako stoje stvari, pa ste odlučili novom direktoru koji će vas zamijeniti, ponuditi plaću do 20.000 kuna neto. I auto i stine drangulije k tome.

Oko četrdeset posto svoga poslovanja, firma posluje s državnim firmama, pa lukavo razmišljate da trebate osobu od ugleda, nekoga tko dobro pliva u tim vodama. Komercijalno znanje i iskustvo je svakako dragocjeno.

Diskretno ste putili glas, da vam ne bi bilo mrsko da se na raspisani natječaj javi i netko s iskustvom iz politike.

Pristigle su ponude, tajnica vam je donijela kuverte s ponudama, kavu, zapalili ste cigaretu, klima nečujno radi. Vi za radnim stolom, opušteni i mirni, otvarate kuverte, na blok ispisujete imena i njihove plaće koje su dostupne na Internetu. Kako izgovarate imena, tajnica vadi podatke, a vi marljivo upisujete.

Kada je popis bio gotov, prvo što ste uočili da se nije javio Gordan Maras, a ni Miroslav Škoro koji imaju volju biti na čelu bilo čega.

Bacili ste pogled na popis, zapanjeni.

Shvatili se odmah, kao iskusnjara stara, da je vaša ideja da prostite, bila za kurac.

Šokirani ste da tipovi koje znate s televizije, iz njihovih javnih nastupa, a neke ste i sretali, imaju plaće oko vaših namjeravanih 20.000 kuna. A svjesni ste da većina njih nema nikakva znanja, Psujete poluglasno, da je sve ovo za kurac. Velikoj većini ne bi dali ni da zamjene gospođu Sanju koja radi u urudžbenom. Jer bi svakako sve zajebali. Neki su kroneri, neki obične budale. Koje bi vi trebali plaćati 20.000 kuna. Najmanje.

Što je najvažnije, javili su se profesionalni domoljubi. A vaša firma to ne proizvodi, čak sa Srbijom dosta radite.

Na popisu ste ipak našli njih nekolicinu, točnije njih četiri, koji imaju bogato trgovačko iskustvo.

Trgovci nacionalnošću. Ljudi čije je kese Bog podario davši im da se rode kao manjinska nacija u Hrvatskoj.

Tipovi koje podržava tek šačica pripadnika nacionalnih manjina, ali posve dovoljno da se uguze u Sabor i da pod krinkom borbe za svoju manjinu, a u stvari prvenstveno za svoj osobni probitak, ližu guzice onima koji su na vlasti, Nema uopće da li je guzica plava ili crvena ili Bandićeva, koja se eto izmakla, njihov jezik, moral i savjest su na prodaju. I ono što je najvažnije.

Njihova junačka desnica ruka.

Zapalili ste cigaretu, ustali, gledate kroz prozor svog ureda. Svjesni da vaš plan o zasluženom predahu, odmoru od svega, pada u vodu.

Pa ne možeš tim budalama, koje pojma ni o čemu nemaju, osim iskazivanja ljubavi prema domovini, dati da ti vode firmu koju si stvarao. Otišlo bi sve u tri pičke materine u dva mjeseca, ako ne i kraće.

A ove buzdovane ionako plaćate, htjeli vi to ili ne. Jer država uzima. Da bi namirila neznalice, i političke trgovce.

Onda vam sine: Pa što sam sve ovo tih silnih godina radio, mogao sam samo lupati se šakama o prsa i arlaukati kako ja volim domovinu.

To je svakako, najisplatljivija djelatnost u Hrvatskoj.