Vani je rano mrak.
Sivo je i hladnjikavo.
Vrijeme miriše na kiseli kupus, buncek, restani krumpir i pečenice.
Može i koja krvavica…
Sjedi i gledam ko tele kroz prozor, ne znam što bih sa sobom, a tek je četiri sata.
Treba naći razbibrigu u ovim dugim jesenskim i zimskim večerima.
Ne volim kartati, ne da mi se ispunjavati križaljke.
Pa se mislim…
Što raditi?
A cajti sporo ideju, daleko je još do dana Svetog Spasa. Do love.
U džepu zadnje kune. Ne trebam ni brojati, prebrojao sam davno, sada oduzimam svaki izdatak.
A saldo je sve manji i tanji.
Kako si pomoći?
Loto ili kladionica nisu za mene. Ne vjerujem u to.
Ako ne vjerujem, onda ni ne ispunjavam nikakve listiće.
I opet ispunjavanje. Prije križaljke, sada loto.
Ja bi očito trebao nešto ispunjavati.
Onda je sinula ideja.
Kako poboljšati tanku mirovinu!
Bez puno rada.
Treba samo malo pisati, i imati malo sreće.
Ispuniti zahtjev za braniteljsku mirovinu.
Napišem par rečenica, o tome što sam radio 91.
Ako sam se vucarao po šankovima, to je problem, puno manji problem recimo od toga da sam se vucarao šankovima pivnica u Munchenu, jer su cugeri i pivopije automatski upisivani u Minkensku bojnu.
Ako sam razbijao čaše u opskurnim birtijama u Americi uz milozvučni glas poluanonimnog pjevača uz pjesmu kompliciranog teksta Milo moje, milo mame svoje, više moje nego mame svoje, još bolje, primit će me odmah u Kninski vod, koji prima baš takve.
Pa je primio i tog šlageristu kao svog člana.
Jebiga, vama iz dijaspore koji ovo čitate kudikamo je lakše, jer već imate i jednice u kojima ste služili i nosili glavu u torbi.
Minkenska bojna i Kninski vod.
A što ću jadan ja?
Poznam nekoliko cugera koji cijele dana sjede u lokalnom kafiću, sa onim drvenim olovkama šaraju po nekakvim listama, gledaju zabrinuto teletekst, pa svakih desetak minuta zabrinuto odlaze do kladionice tik uz birtiju.
A da njima platim cugu, da malo poslušam njihove priče o ratu, jer, oni još, trideset godina nakon rata pričaju o ratu, kao da još traje ili barem, kao da je završio jučer.
Možda se nakon par dana cuganja moje pive sjete da smo skupa bili u istoj jedinici?
Onda je već lakše.
Onda i ja već imam jedinicu! Pa oni me se sjećaju!
Onda ispunim taj jebeni zahtjev.
Pa koliki su upisani a da fronta vidjeli nisu?
A evo, moji cugeri me se sjećaju, pa bili smo skupa, u istoj jedinici.
Dakle, rješenje je tu.
Ispuniti ću zahtjev za mirovinu, braniteljsku. Ideja nije za bacit, zar ne?
Još samo da stigne rješenje.
Tiskanica_zahtjeva_za_invalidsku_mirovinu_HVO-2 [wdps id=”6″]
