Nije čekala dugo, svega nekoliko minuta, sestra je uvodi u ambulantu, liječnik vedar, simpatičan, širokog osmijeha poput manekena za zubnu pastu, ljubazno joj nudi stolac da sjedne. Isti liječnik, onaj nadrkani liječnik iz bolnice koji ju je poslao u privatnu kliniku. Ne pita ništa, uzima papire i gleda. Ili glumi da gleda. Jer zna sve, upravo ju je on jučer u bolnici pregledao i osorno joj preporučio kliniku tu i tu za nikad čuo pregled. Pregled koji se ne radi u bolnici u kojoj on osorno radi, ali se radi u privatnoj klinici u kojoj on nasmiješeno radi.
https://spectatorblog.net/barokomora/30/12/2023/14/49/
Tako sam nekako pisao krajem 2023. godine, opisujući jedan dio stanja u javnom zdravstvu, u članku Barokomora.
Stanje se i nije puno promijenilo, kao i ostale stvari u društvu. Pogoršanje stanja u javnom zdravstvu kao da se utrkuje s povećanjem cijena i rastućom inflacijom.
Jadni Andrija Štampar, šezdesetak godina nakon smrti, u grobu na Mirogoju se okreće. Tvorac nečega što se zove Javno zdravstvo, zdravstvenog dosega kojim se bivša država mogla dičiti. Idejni začetnik koji je razvijao socijalnu medicinu te posvećivanje medicinskim potrebama malih ljudi. Ideja vodilja uvijek mu je bila da zdravstveni radnici ponajprije moraju djelovati na zdravstveno rizične skupine. Užasna epidemija velikih boginja koja je vladala 1972 godine pokazala je rezultate, u samo tri tjedna, od 20,5 milijuna stanovnika Jugoslavije cijepljeno je njih 18,2 milijuna. Govorim njih, ja se nisam smio cijepiti. Studenti medicine razaslani su diljem cijele države i cijepili sve što hoda, bez prestanka. Zahvaljujući tome, zaraženo je bilo samo 175 ljudi, od kojih je nažalost umrlo 35.
Gledajući sve te brojke, kao korisnika usluge javnog zdravstva, one mi se čine znanstvenom fantastikom.
U Jugoslaviji smo bili educirani, zdravstveno educirani, sjećam se prvog naleta SIDE, AIDS-a, provodile su se široke akcije, edukacije građana. Osjećala se briga za zdravlje građana. Jer su nas voljeli, brinuli o nama.
Koliko je za sad poznato, on je jedini ministar koji je bio član dvije mafije. Ova koja potkrada pacijente i one koja potkrada cijelu državu, HDZ-a.
Kao što se uspjeli upropastiti sve što postoji, činili smo to iz dana u dan, s posebnim marom i trudom, uspjeli smo poravnati i betonom zaliti javno zdravstvo. Tri desetljeća je strpljivo i s velikim trudom uništavano sve, uništena je i ideja javnog zdravstva, pogodovalo se privatnim klinikama koje su nicale poput glljva poslije kiše, oprema u bolnici namjerno se nije obnavljala, zamjenjivala najmodernijom, jer su takvu opremu kupovale privatne klinike, Za sve su to najveći krivci ministri zdravstva, koji su stajali na čelu sustava koji je duboko korumpiran, a oni nisu činili ništa kako bi popravili stanje, naprotiv, pogodovali su privatnim klinikama, nakon afere s lopovom Vilijem Berošem, sumnja u financijske koristi bivših ministara dobivaju realnu osnovu. Ministri su se mijenjali, kao na tekućoj traci, svaki od njih nabacio je nekoliko dodatnih lopata masne ilovače na lijes nečega što se nekad zvalo Javno zdravstvo. Jedini ministar zdravstva koji je pokušao nešto više u spašavanju Javnog zdravstva bio je Dado Milinović, u vladi Jadranke Kosor. Ali svim njegovim nasljednicima osnovna zanimacija je bila daljnje nabacivanje lopata zemlje na lijes u kojem je sahranjeno Javno zdravstvo. Tradicija se morala nastaviti. Kakvih je sve karikatura i moralnih nakaza bilo na položaju ministra zdravstva, teško je i napisati. Posljednji u nizu, potkradao je na nabavci opreme koja je višestruko preskupo plaćana, na uštrb kvaliteta opreme u bolnicama, povezavši se u toj raboti s pravom pravcatom mafijom. Ministar u Vladi Andreja Plenkovića, član mafije koja pokrada bolesnike.
Koliko je za sad poznato, on je jedini ministar koji je bio član dvije mafije. Ova koja potkrada pacijente i one koja potkrada cijelu državu, HDZ-a.
Čitam danas članak u Jutarnjem listu. Slovenski parlament je prošlog tjedna odlučio stati na kraj sukobima interesa između javnog i privatnog zdravstva, a u cilju povećanja dostupnosti i kvalitete usluga javnog zdravstva. Parlament je usvojio izmjene zakona po kojima je gotovo potpuno nemoguće da liječnici iz javnog zdravstva rade u fušu u privatnim klinikama. Takav rad dozvoljen je pod strogo određenim uvjetima, samo liječnicima koji u potpunosti ispunjavaju sve zadane norme, svoj su posao u bolnicama odradili u potpunosti, pa onda mogu dobiti odobrenje za rad u privatnoj klinici.
Stvar se dakle, može riješiti. Jednim zakonom, jednom izmjenom zakona. Naravno bilo gdje ali ne u Hrvatskoj.
Kod nas to ne dolazi u obzir.
Kad pogledaš face zastupnika HDZ, DP, HSLS, HNS, kokošara iz manjina, Pupovca, Zekanovića, Vučemilovićke, možeš bit siguran da bi se oni ubili prije no što bi izglasali bilo što što je u i teresu građana.
Tako da kod nas nema straha kokošarima https://t.co/wcPVMj1lJk— Spectator (@SpectatorHR) February 5, 2025
Kad pogledaš face zastupnika HDZ, DP, HSLS, HNS, kokošara iz manjina, Pupovca, Zekanovića, Vučemilovićke, možeš bit siguran da bi se oni ubili prije no što bi izglasali bilo što što je u interesu građana.
A takve likove izabrali su Hrvati. I birat će ih i dalje. Lopovi ili nesposobni ministri zdravstva redat će se jedan za drugim, bez ikakve želje da učine bilo što što bi podiglo brigu države o zdravlju građana.
Tako da kod nas nema straha kokošarima
Hrvatima, sve starijoj naciji, zdravlje nije bitno. Postoje prioriteti, jasno definirani kroz tri desetljeća. Ruka na srcu. Domoljublje pa ma što to bilo, štovanje imaginarnih ideala. Ali zdravlje i blagodati života, ne!
A za stvarni život, interesa nema.
