Gospođi Sanji potres je srušio kuću. Tek obnovljenu, skucalo se za novi namještaj, lakirali parketi, na prozor su postavljene lijepe zavjesice s uzorkom. Novi štednjak, frižider Gorenje. Djeca su dobila svoju sobu, na podu tapison s iscrtanim ulicama. Ikea ormar u hodniku. Kupili su i televizor, onaj tanki, na kojem piše LED, nadajući se da će im vruća ljeta biti ugodnija jer u sobi imaju LED televizor. Za klimu novac dosegao nije. Gondola sa starog televizora, zajedno s tabletićem, čistim i obilno naštirkanim, našla je svoje mjesto u ormaru.
Stavila je meso pacati, za sutrašnji ručak, goveđa juha, pečeni hrskavi komad svinjske lopatice kupljene u Konzumu za 19,99 kuna kilogram, domaći krumpir, salata od cikle. Poslije ručka biti će i štrudla od sira.
Legla je zadovoljna, sve je pripremljeno, ujutro će na misu, a onda će cijela lijepo uređena kućica u Vugrovcu zamirisati, zamamno zamirisati ručkom. Štef, koji će nakon mise ostati s dečkima na piću, iz podruma će donijeti bokal prigorske kraljevine i bocu soka od bazge za djecu.
Probudila ju je buka, užasna buka, sve se treslo, slike su padale sa zidova, vrisak djece, primila ih je i onako odjevene u pidžamice izvlačila iz kuće, taman kada je vidjela sa se strop ruši na novi LED televizor.
Stajali su pred kućom, drhteći od hladnoće, vani je puhao hladan vjetar, noseći sitne pahuljice snijega što su se zabijale u lice poput noža koji je bio zabijen u dušu gospođe Slavice i Štefa kojem su oči bile prepune suza. Na sred dvorišta stajala je neprepoznatljiva hrpa nečega, što je do pred pet minuta bio njihov topli dom, brižno i teško sagrađen i uređen s velikom ljubavlju. Gledala je nijemo, glasa nije imala. Tiho je prošaptala, Valjda je to volja Božja.
Davno je to bilo, prošla je godina i pol dana, više od pet stotina noći, noći s mučnim snovima, punim tuge, neizvjesnosti. Smjestili su se kod kumova u podrumu njihove kuće, bilo se lako smjestiti i preseliti, jer nikakvih stvari nisu imali, nakon petnaest godina braka i odricanja od svega, samo da bi uredili svoj dom i pružili djeci sigurnost. Ostalo im je ništa.
TEKST SE NASTAVLJA NAKON VEZANOG ČLANKA
Dobri ljudi darivali su ih robom za djecu, malo po malo, podrumska soba, njihov novi dom, punila se stvarima koje su ipak pomogle da koliko toliko pristojno požive. Štefa često nije bilo, jer su dolazili nekakvi inženjeri iz grada koji su sve nešto zapisivali, vrtjeli glavom, ispitivali Štefa, pa odlazili. Nakon par dana došao je i gradonačelnik, promuklog glasa obećao je brda i doline, zabrinuto i tužno gledajući u kamere. Onda je došao i ministar, dugo je pregledavao dvorište, pa je rekao Evo, ja ću stati ovdje, a kamere nek budeju tam, da se ova ruševina vidi iza mene. Jel tako dobro? Ma odlično. Ispričao je par rečenica o brizi nečega što se zove država. O brizi za obične ljude koji su eto, ostali bez svega, ali država koju vodi njegov premijer, a ovaj ministar je važan faktor u državi, vodi računa o svojim građanima. Kamere su se ugasile, ministar je dobacio nekakvu šalu atraktivnoj guzičarki u štiklama kojima je nabadala po blatu i ušao s njom u auto, ne pozdravivši na odlasku gospođu Sanju ni gospona Štefa, na pogledavši djecu.
Kao što nije ni na dolasku.
Dani su tekli. Tužno. Štef isprva nije odlazio na posao jer je bila korona. Onda je dobio otkaz. Odlazio je na nadnicu, radio je cijele dane za malen novac. Ručkovi su postajali sve tanji. Nedjeljom juha od povrća s zaprškom, da se ipak nešto pojede. Nema mesa, a da ga ima, nema štednjaka. Svaku nedjelju odlazila je na misu, ministrantu, susjedovom sinu koji ju je drsko gledao u oči držeći torbicu za lemozinu iz znojnog dlana pustila je pet kuna. Makar nije imala. Jer vjeruje u Boga. Svećenika nije nikada vidjela osim na misi. Nije dolazio vidjeti kako su, nije trebao, jer je to Valjda Božja volja. Vidjela ga je nekoliko puta kako Audijem brza cestom prema Zagrebu.
Počela je škola. Hrpa na sred dvorišta ista je kao i pred pet stotina dana. Inženjera više nema. Gradonačelnika s piskutavim glasom više nema. Ministar je još uvijek ministar, vidjela je neki dan njegovu sliku u novinama kad je prolazila kraj trafike, to je on samo se udebljao. Svećenika viđa na misama i kad juri Audijem prema Zagrebu.
I konačno tračak sreće u tužnom životu gospođe Sanje.
Čula je da je jučer počela obnova crkve u Palmotićevoj. Njenoj sreći nije bilo kraja.
Valjda je to Božja volja.